Bobby Fischer Goes To War

 

Iz knjige “Bobby Fischer Goes to War”, Algoritam 2005.

by Edmonds & Eidinow,

prev. Marjan Radej; 

početak X poglavlja

* * *

Fischer je vježbao za najvažniji meč svoje karijere u potpunoj izolaciji. U šahovskoj poptpori ovisio je o dva izvora. Ken “Cilindar” Smith bio je šahovski majstor i vrhunski pokeraš. Za vrijeme kartanja uvijek je nosio visoki i živopisni šešir od crne svile. Šešir, koji je bio premalen za svog vlasnika, kupio je na aukcijskoj dražbi, a navodno je pronađen u Fordovu kazalištu u Washingtonu u noći umorstva Abrahama Lincolna.  Kad god bi osvojio veliki dobitak, Smith bi tresnuo šeširom po stolu i uskliknuo: ”Kakav igrač!” Uvijek je privlačio gomile ljudi. Bio je toliko cijenjen gost da ga je hotel Hilton u Las Vegasu dovozio od kuće u Dallasu privatnim mlaznim zrakoplovom. Njegova je omiljena igra bio Texas Hold’em bez limita; u njoj je bio vješt i zarađivao je na desetke tisuća dolara.

 Smith je vodio časopis Chess Digest iz Dalalsa, a poslije je razvio nakladničku djelatnost posvećenu šahu. Dvije godine je opskrbljivao Fischera šahovskom literaturom iz cijeloga svijeta: knjigama i časopisima o otvaranju, središnjici, konačnicama, o svim mogućim analizama i potezima u partijama odigranima na vrhunskim i manje poznatim turnirima. Smith bi s putovanja sve to donosio u prepunim kovčezima i tim šahovskim materijalom i knjigama bi utažio neugasivu Fischerovu žeđ. Igrač i opskrbljivač nisu nikada bili bliski; ako bi Smith želio doći u kontakt s Fischerom, morao je rabiti komplicirani šifrirani sustav. Sve je moralo početi oglasom u Newyorškom Timesu u rubrici kućanskog namještaja: ”prodajem regal za knjige”; na poštanski pretinac bi stigao broj telefona dužnosnika američanskog šahovskog saveza; ovaj bi nazvao Edmondsona, a ovaj pak majstora Wadea. I onda bi Wade nazvao Smitha. Njih bi se dvojica našli u kakvom skrajnutom restoranu.. (Nakon Fischerova odlaska na Island, Smith je ipak doputovao u Reykjavik s još više literature. Ali se prijavio pod lažnim imenom u hotel.)

 

Drugi Fischerov pomoćnik bio je ljubezni, susretljivi međunarodni internacionalni majstor Bob Wade, rodom Novozelanđanin a sada vlasnik velike šahovske knjižnice u južnom Londonu. On je imao posebnu zadaću. Na Edmondsonov zahtjev slao je Fischeru prepise svih partija koje su se mogle prikupiti i koje su igrali njegovi prijašnji protivnici: Tajmanov, Larsen i u finalu mečeva kandidata – Petrosjan. Sada mu je Edmondson poslao isti zahtjev za partijama svjetskoga prvaka.

Wade je s beskrajnim strpljenjem pomno pretražio i skupio sve objavljenje partije Spaskoga; neke su bile već dobro poznate, a druge su bile u nepoznatim časopisima. Dossier je bio ispunjen s više od tisuću stranica koje su pokrivale jednako toliko partija. On je to poslao Fischeru preko Edmondsona – opet oglas u Newyorškom Tajmsu, “prodaje se antikna šahovska biblioteka”, ponovno par posredničkih telefonskih brojeva i na kraju je kurir, potrkalo američkog šahovskog saveza, pokupio pošiljku u – parku. Edmondson je zavežljaj zamotao u crvenu baršunastu tkaninu i preko drugog kurira – da se zabašuri svaki trag! – predao Fischeru. Mukotrpni posao u jednom primjerku je ostao sačuvan do danas.

U ovoj fazi je Fischer i dalje osamljeno živio u Grossinger’s-u, u Catskillskim planinama. U takozvanom pojasu boršč hotela; Grossinger’s je bio popularna institucija židovske srednje klase. Nekada je bio farma, a nakon toga je preuređen u lanac hotela i rekreacijski kompleks ispunjen teniskim igralištima i jahaćim stazama. Ovdje su odsjedali mnogi slavni ljudi, poput Eleanore Roosevelt. Bio je i omiljeno utočište sportaša, primjerice, bejzbolske legende Jackieja Robinsona i nepobijeđenoga boksačkog prvaka Rockyja Marciana, koji je sliku hotela dao naslikati na svoj ogrtač.

Wade je više od trideset godina čuvao povratno pismo koje je stiglo iz Grossinger’s-a nakon primitka pedantno pripremljenog sadržaja. U njemu nema ni riječi zahvale. Naprotiv, pozdravljen je bujicom psovki jer se nije držao Fischerova načina ispisivanja poteza. Wade ih je pisao vodoravno, a ne okomito. ”Zar se ne možete držati čak ni najjednostavnijih uputa?!” Wade je bio prekoren zbog ”brzopletog posla”. Nije bilo druge nego da Wade ponovno pomno prepiše svaki potez od početka – okomito. ”Ton pisma me je podsjetio”, priča Wade, koji je godinama bio šahovski trener, ”na učitelja koji prodikuje školskoj djeci”; platili su mu 600 funta, od kojih je 200 funta bio ”bonus” zbog savjesnog truda.

Za Fischera će ovaj dossier biti stalni suputnik sve do srpnja 1972. U Grossinger’s-u bi jeo u blagovaonici, a nije se odvajao od dossiera zamotanog u crveni baršun. Ako bi se osmjelio izaći, nosio bi i njega sa sobom. Volio je odlaziti u kineske ili indijske restorane. (Konobarice ga nisu voljele, jer je zauzimao dva stola. Dok bi jeo, drugom rukom bi na džepnom šahu analizirao partije iz dragocjena zavežljaja.) Sve preostalo vrijeme provodio bi u hotelskoj sobi gdje bi upijao sadržaj crvenoga dossiera pokušavajući razlučiti značajke igre Spaskoga i odrediti njegove slabosti. Uvijek bi dugo spavao a zatim radio do kasno u noć uz rock glazbu s radija. Novinarima, koji bi kucali na vrata njegove bijele vile, govorili bi uvijek isto – ”odlazite”. Posjećivali bi ga samo jedan ili dvojica šahovskih kolega. Larry Evans kaže: ”Proigravali bismo partije Spaskoga do ranog jutra. Radio bi glasno svirao.” No pretežni dio vremena Fischer bi radio sâm.

Evans je objašnjavao New York Timesu: ”Vjerojatno ja imam najviše utjecaja na njega, ali i to je zapravo ništa.”

Fischer je ostao u Grossinger’s-u do 5. lipnja, a zatim je otišao u Kaliforniju: želio je popraviti kondiciju igranjem tenisa.

 

Primedba: a odakle onda snimci iz bazena, iz gimnastičke sale gde vežba s loptom ”medicinkom” i – ako je Grossinger’s bio prenapučen teniskim igralištima kao što piše – zašto tamo nije igrao tenis?! Jedini bi razlog mogao biti verske prirode – da ga je zvala Svetska Božija Crkva, čiji je tada bio verni član.