Showing posts with label Miki Krstović. Show all posts
Showing posts with label Miki Krstović. Show all posts

Thursday, June 5, 2025

LJUBAVNO PISMO (Vodvilj Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića u režiji Branka Kičića, premijera mart 1994)

 

9. red, sredina.

LJUBAVNO PISMO (Vodvilj Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića u režiji Branka Kičića, premijera mart 1994)

* * * 

Izveštaj s ko zna kog po redu gledanja (april 2025.g.)

Jedva sam došao do ulaznice. Godinama gledam ovo, i dok je igrao Kičić i dok je Ivan Mihailović zamenjivao filmski i serijski zauzetog prethodnika, i –>  eto: bio sam u zabludi da je dotle sve vreme, još od 1994. –postava bila ista, ali ne: počelo je s Borisom Milivojevićem u ulozi Sonija i Ljubišom Bačićem u ulozi patičara sa Mlitvica,  to jest matičara sa Plitvica. A Ružicu je u početku igrala slatka Dušica Sinobad. U tim godinama oko premijere, život mi je bio težak...

Trebalo je predstavi da se uigra, nešto slično kao „Krčmarici Mirandolini“, menjalo se dosta i utezalo, zapravo više se dodavalo nego utezalo.  (I „Pristanak“ Nine Rejn i u režiji Neobojše Bradića,  na ovoj istoj sceni, počeo je kao dvočinka, pa kada su uvideli da to nije praktično, ukinuli su pauzu, štrihovali desetak nevažnih minuta i eto bolje predstave).

I tako, u početku je „Ljubavno pismo“ bilo malčice drugačije i snimak iz 1998. pokazuje da je I čin trajao 1 sat i 15 minuta, a drugi oko 50 minuta. A onda je praksa dovela do najboljeg rešenja: I deo neka traje 1 sat i 45 minuta, pa pauza, i onda se II deo smandrlja za 45 minuta do najviše sat i svi srećni. Godinama sam tako nosio 2„bonžite“ i jedan „lajon“ i jednu „mars“ čokoladicu u džepovama džepuša, da u pauzi dignem šećer. Sada sam opet utanjio s parama i dogodilo mi se ono čega sam se užasavao – imao pa nemao – te nema slatkiša u pauzi, a ulaznica kao u doba Kokana Mladenovića, 2000 dindži. Da je on još upravnik, koštala bi 4200. (Da sam imao pameti, štedeo bih za hranu, ali kad mi je kultura toliko važna... Kad već to rekoh: može li neko da mi pomogne u nalaženju posla? Portir, čuvar, korektura – bilo šta, za minimalac?! Hitno je! Hvala.)

I kažem jedva sam došao do ulaznice, jer se već godinu i po narod leči pozorištem, kao da je 1993. godina i inflacija, evo kao da čujem ondašnjeg Mimu Karadžića kako pokušava da bude duhovit: „Jeftino vam je pozorište, za kilo jabuka imate celevečernju zabavu...!” U aprilu sam dolazio šest (6) puta u Atelje i svaki put zapitkivao blagajnika „da li je neko vratio ulaznicu za ‘...Pismo’” i on mi pretposlednji put reče: „Evo, kad ste rekli ono da dolazite opet, 25. na ‘Rolerkoster’? Ako neko vrati ulaznicu, sačuvaću je za vas!” I sačuvao. Deveti red, sredina. Ali, ispred mene uvek mora da sedne neki glavonja. Ali barem nije me niko šutirao u leđa.

Evo slike glavudžana:::::


Za vreme predstave, pre one igre „Zanimljive geografije” ili zemljopisa, kako smo mi to zvali, Miki Krstović (Voja Soldatović) je nešto kasnio s pojavljivanjem a svi već sedeli za stolom. Tanja Bošković (Fransoaz Soldatović) ga je potražila i on se vratio s poslednjim ostacima nekog zalogaja u ustima. Sad, čega – tablete nitroglicerina zbog srca ili „bonžite“ zbog pada šećera? Zeremski (Oliver Kljajić) ga je ne previše tiho upitao: „Jesi li sad dobro?!”

Predstava je trajala 15-ak minuta duže. Za to je krivo Dubravkino (Mijatović, „Leposava Soldatović“) ekstemporiranje u završnoj sceni I čina, tamo kod vartburga lubeničara. Ono kada razgovara sa „Sonijem”. A ipak je ovog puta izostavila ono vežbanje u držanju daha pri izgovaranju AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA dok ne ostane bez daha. Ona tu ume da se zanese, na radost gledalaca i na zasmejavanje Gordana Kičića, onda i on dobaci koju i tako... U sceni pucanja cevi u kuhinji, Zeremski se držao štosa koji je izmišljen tek u drugoj deceniji igranja – „praviš od kujne car wash” – a nije rekao „kuhinju na vodi”, što se izlizalo jer – ode nam glavna železnička stanica, unakaženi smo carom Dušanom koji liči na kipara, nikada se neće otkriti ko je ucmekao čuvara u Sava Mali, srušen je hotel “Jugoslavija”, srušiće i sajam, ode sve u tandariju. (A, osim toga, momčad predstave nije unisona u političkom smislu: Miki i Tanja demonstrativno ne žele da nose zastavu podrške studentima, ali – kao i Gorica što toleriše Seku posle „Lažljivice“ na sceni „Petar Kralj“ – neće da se ograde, samo su zasebni. Imaju svoje razloge.)

Evo videa podrške studentima:::::


Zeremski je povremeno nosio šešir kao u prvim godinama igranja; s njim je ličio na Miroslava Krležu koga su greškom zaključali u sauni pa se istopio.

Kako to da je tekst produžen za najmanje 1 sat? Pa, dodata je ona urnebesijada sa zabunom šta je prašnik a šta tučak. Dubravka Mijatović je dobila pravo da improvizuje u tri scene, kod Ružice u njenoj sobi, sa Sonijem u garaži (tu dodaje 15 minuta najmanje) i kod opisa letovanja. 

  
                                         ("Da pričamo o   književnošću?!"::: kasnije je uvedeno.)

Zeremski dodaje nekoliko minuta pred ogledalom i dijalog sa sinom je proširen. Igra zanimljive geografije je proširena i gustiraju je svi. 

Pojačan je topovski udar kod ulaska matičara. Takođe su i dijalozi Olivera i Fransoaz u ljubavnoj zabuni razrađeni i bolje je objašnjeno to nalaženje pisama i seljenje istih iz ruke u ruku. Kada Zeremski ("Oliver") treba da izvuče pismo iz Tanjinog grudnjaka, već godinama pali štos „Drugo izvlačenje!“. 

                                                                
("Drugo kolo!"::: tek je kasnije uvedeno.)

 Soni je dobio desetak minuta da nadogradi pisanje pisama, na primer „da li se 'da li' piše zajedno ili odvojeno“ – e to je dodato tek kasnije i, uopšte, data mu je prilika da uživa u toj samostalnoj sceni, kao i u sceni kada ke obućen kao žensko. I Ružica je dodala znakovit i značajan tekst u svojim vajkanjima „o drugarici koja čuva odeću onima koji idu na noćno plivanje“ i slično.


 "Pusti ja ću, draga, bliži sam!"

"Čika Vojo, zamolio bih Vas da se ne izuvate...!" 

Zanimljivo je kako neke stvari koje su u prvim godinama bile baš smešne gledaocima – sada više nisu i uvek se pređe preko njih. Na primer, kada se Fransoaz vrati iz toaleta i kaže „Imala sam muku“, a Voja kaže: „Pa što toaletu da se poveriš, zašto ne meni, ja sam ti muž!“, publika se danas uopšte ne smeje, i ne kapiram zašto, dok na snimku iz 1998. tu je urnebesan smeh i čak aplauščić mali.

Tekst, valjda diplomski rad dvojice frendova iz generacije devetsto šezdesetih, predstavlja vremensku kapsulu urbanog slenga i vicoteke grada Beograda, pre svega Vračara i DorČola, ono, tu oko Osme sednice, kada je sve otišlo u kurac, pre nego što su dizelaši uveli poštapalicu “brate” u svakodnevni govor, to je onaj humor u vreme druga Tita i posle njega on, ono vreme ljudske podele na zabavnu mjuzu i narodnjake, „Hit 202-ojke“ i „Poselo 202“, na građane i seljake, partijce i vanpartijce. Kostim Olgice Milunović je doslovno prikazao likove, vojne džepuše i papuče i gornji deo trenerke za Višeg vodnika JNA, satenska košulja i građanski pederizam kozmetičara, i dalje tako sve po redu, scenografija Darka Nedeljkovića je statična „paralelna montaža“ dve kuće (kao regali i nameštaj u SFRJ 1976. pada mi na pamet!), zid do zida, na dva nivoa, sa nacrtanim kuhinjskim elementima, sa džinovskim gumenim palcem na Vojinoj ruci i gumenim ribama koje se bajagi praćakaju dok se ne umlate oklagijom i tako dalje. To je sve za školsku priredbu dovoljno, ali nije bitno, jer ono što publiku privlači u salu jeste fakat da su živi, i glumci i publika. Možda ne razmišljaju svi na taj način, ali to je to, makar podsvesno: svaki put kada vidimo one glumce da još mrdaju – obradujemo se, jer još smo tu.

Vodvilj je to, prema tome zabunu u vidu ljubavnog pisma koje greškom prelazi iz ruke u ruku i tako izaziva lančani potres, uopšte ne treba uzimati za ozbiljno: vodvilj je stvar glumaca i njihovog zadovoljstva. Zadovoljni glumci – zadovoljna publika. Beogradski duh, definitivno nestao otprilike 1993. u vreme najgore inflacije i mraka (doslovno i metaforično, zbog nestašice struje & ideološkog mraka), a opelo mu je nenamerno održao (kasnije obožen i pogružen) bend „Partibrejekrs“ u bašti KST-a juna 1991 – videti koncert i opis postavljača videa (tada su brejkersi zvučali kao "Oružjem Protivu Otmičara")::::

 


...Elem, sačuvan je taj beogradski duh u ovom tekstu a do daljeg i u predstavi. Pretpostavljam da su dva drugara počela da pišu ovo oko 1981, pri upisu na FDU. Sada obojica lapću zapadnjački standard, crkli dabogda, a ja ostao zaglibljen ovde da umrem i povremeno se tešim filmovima i predstavama. 

I da, kao i uvek: Duško Ašković, pre nego što ulazi na vratanca levo od scene – da bude inspicijent i sufler – sa zadovoljnim smeškom ošacuje prepunu salu... 

  

Tuesday, November 26, 2024

IZOLACIJA (2024 Serbian film)


r.: Marko Backović; ul.: Miloš Biković, MIlena Predić, Miki Krstović, Mladen Andrejević, Milutin Dapčević


Zbog vetruštine, umora i kišurine propustih jeftinu sredu (samim tim i “Samo nas dvoje”, koji sam baš želeo da pogledam, a to mu beše poslednji dan prikazivanja) u Takvudu, a onda me neki nemir navede da u petak i to po lapavici, bljuzgavici i vetru (dakle još gorem vremenu nego što je bilo u sredu) odem na tripl-fičer u preskupi Sinepleks u šoping centru u Vojislava Ilića. 

To mesto, kao svi šoping molovi, užasno je bučno mesto, klopa lakirana i preskupa kao na aerodromu, buka er kondišna se meša s drekom dečurlije, žagorom gomile i muzike u jedan bruj koji ne dozvoljava koncentraciju. Tu vreme provode oni koji nemaju gde da se ogreju, donekle nevidljivi u nekoj vrsti vazdušnog tunela od promaje i zvučnih talasa. Cigići koji samo gledaju izloge s klopom, klinci kojima su se završili časovi i koji se vaćare, roditelji koji u igraonicama drže dečicu u krilu, prodavci koji džeže jer mušterija nema, to je jedna ispostava kao u bazi na Mesecu nekog niskobudžetnog naučno-fantastičnog filma. "Izolacija", "Konklava", "Probudi se" – bili su naslovi, i uz to poređani kao da sam ja birao: najpre domaći užas, pa hirurški proračunati triler po Robertu Harisu i na kraju desert, indi horor za dušu.

O Izolaciji sam znao samo ono iz trejlera prethodnih sedmica. Tako da me je tvist u poslednjoj trećini filma razočarao. Ne znam kako da pišem o filmu a da ga ne razotkrijem, tvist to jest.

Biković igra Jovana, čoveka koji kao u Isijavanju misli da je dobio posao iz snova, da bude svetioničar, čuvar , “veliki brat ove šume”, kako reče “Mihailo”, lik koji ga je dovezao (Mladen Andrejević) ali se doživlja premetne u stravu. Ali Jovan nije pisac, nego mu valjda treba lek za nepokretnu babu.

Jovan (Miloš Biković) ima jednostavan zadatak da menja baterije u dvadesetak kamera svaki dan i da “gleda šta kamere hvataju”. U montažnoj kasetnoj kući čovek može da čita, piše i osluškuje poslednje krike iz savane. Već prvog dana po povratku iz šume gde je prvi put zamenio baterije, Jovan zatekne otvorena vrata svoje metalne kolibe. I to se ponavlja i u danima koji će da uslede. Zatim on uoči tajanstvenu u jezivu pojavu (ponekad u antinuklearnom odelu), kako uživo tako i na ekranu, a onda i u snovima. Tu je zatim susret sa “Sretenom” (Miki Krstović). I Mihailo i Sreten su odlično odigrani, understated plus imaju dubinu i valere emocija, ali – izgube se iz filma, a kada se ponovo pojave, onaj pomenuti tvist ih degradira na “može da bude ali ne mora da znači”. Naivan kakav jesam, očekivao sam neku ekološku parabolu s tužnim krajem, ono, otrovni otpad s aluzijama na Rtanj, Slobin bunker, masovne grobnice (a unutra, kao u reklami za Radensku ♥ ♥ ♥ — baškare se Albanci, Bošnjaci, Srbi, kako pasuje producentima u pogledu nagrada na festivalima). Mogao je da padne i nekakav anacionalan serijski ubica, zašto da ne, samo da nije Vlah ili Cincarin, bilo bi politički nekorektno.

Para nije bilo, vidi se, Biković se dobro naglumio i  kako rekoh, očekivao sam da i Krstović i Andrejević objasne sebe i nadgrade se i dalje zapletu fabulu, jer na taj fazon tipa “Veštice iz Blera” nikada se nisam palio: da gledam 80 minuta tipa ili tipkinju kako dahću u kameru i kukaju “ala se plašim!”. I taman kada je počelo da biva dosadno, dešava se taj totalni preokret. Film prelazi u nekakvu kritiku naše stvarnosti i medija. Marko Jocić kao sociolog Petrović i Milutin Dapčević kao androgini producent/kinja Minja su nešto kao glumili, a ostalo nisam upamtio.

Pravo ime Bikovićevog lika u filmu je Jovan Bakić, i možda je ovo češka podvala, subverzivni štos koji namiguje prema Jovu Bakiću i medijskom zaglupljivanju naroda. A možda i nije. Videćemo posle.

Taj extended twist ending (koji odaje utisak da su autori malo previše uživali u njemu!), mnogo objašnjava iako je sve jasno, i razgovor između “priducenta Minje” (pomenuti Dapčević) i Jovana preterano je popujući.

Meni preovlađuje utisak razočaranja, čak i nasamarenosti, ne znam kako je bilo drugim gledaocima.

 

 

Monday, March 7, 2022

LJUBAVNO PISMO predstava Atelje 212 (Zoran Bačić & Zlatan Fazlagić, režija Branko Kičić)

 

 (Ovo je fotka iz I reda s predstave od 6. marta 2022)

 *    *   *

LJUBAVNO PISMO je imalo premijeru 25. marta 1994. i otada se (praktično) igra u istom sastavu. 

Juče je Nenad Ćirić ("matičar") konačno i napokon - prvi put za onoliko puta koliko sam ja gledao - izgovorio tačno svoju prvu rečenicu:

       – Dabar don! (Naime on ima manu da permutuje vokale i početne konsonante, na primer "kita od pajsija" je pita od kajsija, a "vita od pišanja" je pita od višanja itd. Ova prva rečenica je od "Dobar dan!" trebalo da glasi "Dabar don".)  Naravno da je sve to zezancija, pa i sam ulazak matičara na scenu je skroz nelogičan: čuje se neka eksplozija s mnogo dima, on ulazi na prozor (!), a niko ne pita "ko to puca?!" Ali, falim te bože, Ćirić je to napokon ubo (međutim, opet nije sačekao kraj predstave da se pokloni publici, kao što ni Vesna Čipćič 1980-ih nikada nije čekala kraj predstave "Harold i Mod" na Krstu...).

U vreme kada je predstava imala premijeru (+- nekoliko meseci), ja sam proživljavao teške trenutke.   Premijera je održana usred sankcija. Gadne devedesete. Ali predstavu ne volim zato što podseća na te gadne devedesete, naravno, već zato što je simbol –- trajanja, uprkos toj strašnoj deceniji i uopšte Zubu vremena.

Autori teksta sada ne žive u Srbiji, spasili su se na vreme, a za sobom su ostavili vremensku kapsulu (jedno vreme sam baš često koristio tu sintagmu) kojom su ovekovečili štosove, vokabular i duh umiruće SFRJ i okoštalog socijalizma. "Kom opanci, Tom i Džeri; Kud koji, Mili Vanili", "Polazio je u školu posle Trećeg dnevnika da sutradan na 4. čas ne bi zakasnio više od 10 minuta...!" 

Ove, kao i druge štosove, dizelaši i mlađi, oni rođeni u budoarima slobo-franjinog doba i odrasli praktično bez škole (čitaj: u neprestanim štrajkoviam prosvetara) ne mogu da ukapiraju. Na primer, koga briga koliko ćeš da zakasniš na 4. čas? Pa od 1994. nijedna školska godina nije normalno održana. Deca i omladina već četvrt veka ne idu u školu. "Brate, da ti kažem, brate...!" 

Inspicijent Duško Ašković ima ritual: on s velikum uživanjem gleda (a brkovi mu se smeše), kako se sala polako puni. Onda krene prema uskim vratancima levo od scene (gledaocima levo, glumcima desno), baci poslednji pogled na publiku (osmeh dijaboličnog zadovoljstva) i uđe u predstavu. 

Predstava je juče trajala 3 sata i još malo. U II činu su se raspilavili i ekstemporirali s dosta zasmejavanja, pa su došli do normalne dužine. I čin traje 1 sat i 45 minuta, a posle pauze od 15-ak minuta, sledi II čin od 45-60  min., zavisno od inspiracije. Nije tako uvek bilo, trebalo je vremena da se glumci uigraju i da, uz konsenzus, dođu do ovog formata, koji se igra u XXI veku. 

Večeras su Zeremskom posle dužeg vremena  namontirali one proverbijalne obrve... Lepo ih je nosio.

O "radnji" komada ne treba govoriti, to je vodvilj. Vodvilj zavisi od glumaca. Predstava ima magiju zbog svoje dugovečnosti, gledaoci se osećaju kao oni što žele da dotaknu Sai Babu da prime delić pozitivne energije. "Ljubavno pismo" je ritual, eliksir, iluzija, ohrabrenje, podrška. 

Ovu predstavu može s repertoara da skine samo jedna spodoba, kažu da je baba, nosi duksericu s kapuljačom i umesto štakom poštapa se kosom.


Sećanje na Alana Rikmana