Showing posts with label Judy Davis. Show all posts
Showing posts with label Judy Davis. Show all posts

Saturday, April 30, 2022

DECONSTRUCTING HARRY (American 1997 film)


r.: Vudi Alen; ul.: Vudi Alen, Kirsti Eli, Elizabet Šu, Džudi Dejvis, Džuli Kavner, Bob Balaban, Demi Mur, Stenli Tući, Ričard Bendžamin, Mjuriel Hemingvej, Debra Mesing, Robin Vilijems.

*  *  *

Sad vidim da sam godinama pogrešno citirao Vudija Alena. Njegov lik je zapravo rekao: ”Rad ti daje iluziju smisla, a ljubav iluziju kontinuiteta.” Ja sam ”kontinuitet” zamenio ”besmrtnošću”. A i ”ljubav” sam kanda zamenio ”seksom”. Krhko je pamćenje. Obaška što sam zaboravio i iz kog je to filma. Izgleda da sam na preskok na kablovskoj ulovio ovaj film, onaj deo s nefokusiranim Robinom Vilijemsom mi je umakao, a smorio me je hint na seks skandal kada je Hju Grant uhapšen jer mu je prijateljica noći Divine Brown pušila u kolima na Sanset Bulevaru, Bulevaru sumraka dakle (a imao je Elizabet Harli! I bogati plaču...).

 ”Dve stvari ne možete dobiti kod kuće, jastoga i pušenje”, govorilo se nekada, pre kulinarskih šou programa. Sada je barem jastog dostupan, premda se u međuvremenu pojavio problem humanog oduzimanja života tim kleštoklepcima, pitanje karme itd. Tipičan muž uhvaćen s drocom na delu ima savršeno ispeglane pantalone, ulaštene cipele, košulju mu peru posle jednog nošenja (to čini ili kućna pomoćnica ili sekretarica u hotelu), ide na šišanje 2x mesečno, ima luksuzne podetnice i nekoliko kreditnih kartica, zlatne manžetne s incijalima, pedikir i manikir na 14 dana, troja kola, kuću s bazenom i letnjikovac s ključem u saksiji s muškatlama na verandi... Ali, jebigica, ne sme da guzi ženu. 

Ovaj film sadržava Alenovo oduševljenje iskazano šrinku posle otkrića oralca. 

Ono što je isto u ovom uratku jesu, kao i uvek, strah od smrti, šrinkijada, pitanje smisla. Alen je ovde otišao korak dalje, prepustio se bobfosovskoj maštariji da je pravo muškarca da ima prelepu krhku ženu koja se kara u misionarskom položaju i na note, zatim ljubavnicu koja se rastura od jebanja i na kraju majku, koja im svima trima kuva sarme 5 dana pa ih podgreva još 2. Bogdanu se Tirnaniću to opravdano smučilo posle gledanja ”Sveg tog džeza”. Nema vajde davati Amerikancima Frojda na upotrebu... U ovom filmu je Elizabet Šu onaj džesikalangovski tip (devičanski izvor tip) čiste ljepote koja ne zna gde je šuplja, dok je Džudi Dejvis tip ljubavnice jastogice. 

I ovo je bergmansplotejšn, to jest ”skrupulozna nadgradnja”, u konkretnom slučaju Divljih jagoda: Alenov lik, Hari Blok, uspešan pisac, dobija poziv na svečanost: koledž koji ga je izbacio hoće da ga sada proglasi za počasnog doktora jer je ušao u lektiru ili ne znam ni ja šta. On je živi klasik. Film parodira ono putovanje profesora Isaka Borga (Viktor Šestrem), koji na početku Divljih jagoda kaže svojoj debeloj kućnoj pomoćnici: ”Jag tar bilen!” - Idem kolima (a ne vozom ili avionom). U Bergmanovom filmu Bibi Andersen igra slobodnu đevojku Saru, autostoperku, koja - puši lulu. Jag rojker piiii-pa! I eto kako je Hju Grant bilklintonovski dao Alenu ideju da još jednom mariše od Šveđanina. 

Hari Blok ima problema da nađe pratioca za tu dodelu počasne univerzitetske titule, na kraju će s njim putovati Kuki Vilijems, crnkinja koja mu je lepo popušila, poznanik Ričard, koga je dan ranije slučajno sreo na ulici i otpratio ga uspaničenog kod kardiologa (Bob Balaban, Ričard ne kardiolog), i sin,  koga je defakto kidnapovao, jer mu majka ne dozvoljava da izostane iz škole zbog takvih gluposti. (Treba napomenuti da je nekoć lepoj Mjuriel Hemingvej ovde data uloga nadrndane Politički Korektne veštice.)

Ista pojava (reccuring feature, što bi rekli seljaci) je i neprestani paralelizam između mnogobrojnih likova iz knjiga uspešnog pisca i stvarnosti, jer pisac je zapravo veliki kradljivac, kao svraka ili ptica kukavica, on krade ideje od živih ljudi (svojih bližnjih najčešće) i time ih ojadi, dok svoje strahove podmeće likovima a oni neka se snalaze. Ona scena na kraju kada se svi piščevi likovi skupe pa pljeskaju piscu najotužnija je u Alenovoj karijeri, zamislite da oni tifusari i bogalji u filmu "Put u raj" aplaudiraju Borisu Buzančiću!? Zato na početku filma njegova bivša ljubavnica hoće da ga ubije. Momo je Kapor jednom opisao susret sa Solom Belouem, tada već nobelovcem. Ručaju Belou i Kapor negde u Ameriki, kad, u restoran uđe Belouva bivša, s kojom se sudio zbog raznih stvari, ili je to bio sin s kojim je imao zategnute odnose. Amerikanac je morao da ostavi Kapora samog na trenutak i popriča sa ženom ili sinom, ne sećam se, a Kapor je posle izjavio. ”Nisam video nesrećnijeg ćoveka od Beloua tada... Pisac ako ispriča sve što zna izgubi prijatelje. Ja sam izabrao da imam prijatelje a ne da napišem sve što sam video i čuo...” Alenov je lik postupio upravo obrnuto, on je kanibal i grabljivac, on je iskoristio sve živo oko sebe za stvaranje svojih likova. 



U jednoj sceni vidimo i pakao, koji liči na onaj pakao koji je za film ”Čovjek koga treba ubiti” o lažnom caru Šćepanu Malom napravio Veljko Bulajić. Ima dosta sisa tu. Alen se raspomamio. Jedine pozitivne žene su droce, ekspertkinje za oralac. U tom paklu, Đavo je Bili Kristal. Prosto vidimo ofarbani stiropor i karton u scenografiji, najvažniji deo Pakla je lift, kao iz španskih crnih komedija. Kao lift iz naših predratnih zgrada. 

Alen se pripremio za dedinski period. 

 

Thursday, March 3, 2022

NITRAM (2021 Australian movie)

r: Džastin Kurcel; ul.: Kejleb Landri Džons, Esi Dejvis. Džudi Dejvis, Entoni Lapalja.

*   *   *

Neko se usudio da kaže bi jedini smisao ovog filma mogao biti još jedno upozorenje na nepoštovanje zakona o ličnom naoružanju i što je uradak zasnovan na istinitom događaju, inače je moralno prljav i bolestan. Jer, ovo sranje jeste zasnovano na istinitom događaju, najvećem masovnom ubistvu u istoriji Australije, koje je počinio Martin Brajant, mamino debilče, govedo, sunce i cvećka od 90+ kila, koga je metodski do jaja tumačio Kejleb Landri Džons, a koji izgleda kao da je Vudi Harelson došao dr Frankenštajnu na plastičnu operaciju i rekao mu: "'Oću da izgledam kao Val Kilmer dok je bio lep!" A dottore Frankenštajn rekao: "Okej, nou problemos!" i namontirao mu pola Kilmerove face u šreh, pa onda probao parnim valjkom da ispegla stvar.

Problematični sinčić od 90+ kila (ne kupa se, ne pere kosu, baca pedarde od malena pa je tim povodom bio snimljen za australijsku Beogradsku hroniku), ima popustljive roditelje, koji su podelili posao: majka (Džudi Dejvis) je Mengele, toplo-hladno, gazda u kući, ona ima muda, a otac je dobrica i na 'leba da ga mažeš, kao deka u jugoslovenskim filmovima, zapravo slabić. A, kao što je pokazao film Fantastična braća Bejker, slab&šonjav otac i prejaka majka su formativne okolnosti za nastanak homoseksualnosti kod dečaka, što se malkice nagoveštava i ovde. (Zato su braća Jovanović, koja su mi život zagorčavala od 2000. pederi, jer im je majka Goca muškarača, a otac Stojan tetka. O tome ide roman uskoro.) Oca igra Entoni Lapalja, što sam bio pročitao u prospektu, ali sam zaboravio i čoveka sam jedva prepoznao  i to tek u drugom delu filma, dok ga je sin tukao (a majka to sa slašću gledala skrštenih ruku i pušila). Ugojio se Entoni, kao Den Ejkrojd, salo mu otišlo na guzicu, nosi pantalone iz fundusa za komedije o Stanliju i Oliju. (Baš sam se potresao zbog toga.)

Sinak je hodajući Neuspeh. On upoznaje usamljenu stariju (od njega mnogo stariju, a inače u najboljim godinama) ženu, bogatašicu Helen (Esi Dejvis) koja ne zna šta će s parama i eto neke emotivne veze, šta li. Reditelj to ilustruje numerama iz savojske opere "Mikado" i od života jednog debilnog ubice pravi gotovo pa biseksualnu karnevalizaciju, prepunu stilske figure mejoza, tipičnu (i opera i mejoza, to jest) za - pajtonovsku pre montipajtonizma - englesku kulturnu i javnu scenu, u kojoj su samo Oskar Vajld i Alan Tjuring mogli da nadrljaju, onu kulturno-umetničko-javnu scenu koja je porodila tolike gejeve što su sladostrasno špijunirali za SSSR, znači napravio je nešto skroz neprimereno, poput Bregovićeve muzike u "Kraljici Margo".

Dalje ne bih prepričavao ovo sranje, koje je pokupilo tolike festivalske nagrade. Tetke u tim žirijima trebalo bi proterati u Severnu Koreju na kopanje puteva. Jedini tračak smisla u filmu je po(t)kazivanje kako je bilo lako debilu s torbom para da kupi arsenal, koji je sada toliko neophodan mučenim Ukrajincima. Kada prodavac (Rik Džejms) pita "Nitrama" da li ima dozvolu za oružje a ako nema da li bi bar registrovao kupljeno naoružanje, i kada debil kaže da ne bi, prodavac samo slegne ramenima i kaže: "Pa i ne morate. Da ste kupili revolver, onda biste kanda morali, ali za ove poluatomatske puškice, jok, ne treba!" i na tom mestu se začulo slabašno smejuljenje u publici. I publika se pre toga nasmejala još na dva-tri mesta, kada se pokazivala trapavost "emotivnog partnerstva" između Helen i "Nitrama" (Martin unatraške, pogrdno), npr.: "Izgledaš kao filmska zvezda!" "Bio sam na televiziji jednom!" "A je l'? Kada?" "Kada sam imao.8 (ili 6?; ne sećam se) godina, pa sam se unazadio petardama, došla teta iz Beogradske hronike u bolnicu da me nešto pita!" 

Džudi Dejvis će za mene zauvek ostati Žorž Sand u filmu Impromptu, i bilo je poražavajuće gledati je kako pokazuje bore, ponosno i neskriveno (kao i Anet Bening u filmu Smrt na Nilu), ili bestidno i sadistički, kako za koga, poražavajuće za svakog Petra Pana u publici. Pokoji gledalac je jamačno pomislio. "Le-leee, ostalo mi je samo još 'par' dobrih godina...!" Od večitog dečaka do odrtavelog čiče, od devojčice u ludim godinama do zabrađene babe, kako reče Vladan Radovanović u jednom animiranom filmu iz 1990-ih, "nisam se ni okrenuo, a život je prošao!" 

Ovaj film je, dakle, prljav i smrdljiv, samo pederčina (kao moralna kategorija) u festivalskom žiriju može Nitramovu prljavost i smrdljivost (i doslovnu i metaforičnu) oplemeniti umetničarenjem i to još nagraditi.

THE COOLER (2003 American movie)