Monday, October 17, 2022

27. IX --- dnevnik iz Retimna

 


Znači, opet Retimno, i opet poslednja čarter turaiz Srbije.

Video sam devojku kao izašlu iz stripa o Kortu Maltezeu. Razdeljak joj vodoravno počinje malo iznad potiljka i kosa je skupljena u ćubu na temenu, ne videh kako se drži ta ćuba , šnalom ili gumom. Nosi šalvaraste pantalone učkurima vezane iznad dubokih tufnastih starki. Gore nosi body, koji je ne samo zakačen u međunožju već se drži i na šakama, oko srednjeg prsta, najlonkasto deluje taj bodi a preko bodija je majičica na bretele. I tu je šašavi ranac. E, ona u ustima ponosno drži džoint dužine onog alpskog roga; dugo je preturala po rancu dok nije pronašla upaljač. Inače sam često video (i nanjušio) travu ovde na Kritu. Ne znam da li je legalna u Grčkoj, ali ovde to očigledno niko ne progoni, pa se Danci i Holanđani osećaju kao kod kuće što se toga tiče.

Danas po jakom vetru stanem da slikam nešto, kad mi iz torbe za plažu pobeže žuta kesa, obična jedna, koju sam poneo iz Beograda, iz neke pekare, za prljave gaće i čarape, tako nešto... I koji sam ja hoarder, pod plaštom brige za okoliš ekologije, dam se u trk za kesom, kao za crvenim balonom u onom francuskom filmu i – stignem je. Jer, žao mi je da gubim stvari...

Danas sam najpre otišao da rezervišem smeštaj na dva mesta u julu 2023! Nema refundacije ni ako Putin bači nuklearku niti ako Turčija napadne grčka ostrva. Ali nameravam rezervacijama da ureknem razvoj događaja pa da ne bude smak sveta sledeće godine.

 

Kada sam to oposlio, kupio sam kontaktna sočiva. Ovde i na Malti su jeftinija za 30% (!) nego u Beogradu. Naravno, da bih osetio veći finansijski efekat, bilo bi potrebno da kupim nekoliko teretnih aviona sočiva i da ih preprodajem u Srbiji, ali ipak izaziva perverzno zadovoljstvo to što nešto jeftinije ovde na Kritu nego kod kuće. Još nisam potrošio zalihu sočiva iz septembra 2022, no sada sam namiren do naredne jeseni. I razne začine sam kupio, timijan i žalfija, na primer, nema boljih nego na mediteranskom suncu odgajenih








.* * *

Na plaži, pak, jak vetar puše, ali more je samo uzbibano, kao na slikama impresionista; ipak, do sutra će se talasi uvećati, znam na osnovu stečenog iskustva. Ali vetar mi je napunio plažnu torbu peskom, odneo poklopac od čaše s kapučinom, i bilo je manje ljudi.

Uvek su mi simpatični individualni putnici; lepe, ozbiljne (možda razočarane?) devojke s mnogo knjiga, koje se pažljivo  presvlače u suv kostim, pojedini matorci sa Severa, rešeni da pokusaju iz života što više mogu, poneka klapa omladinaca s alfa mužjakom na čelu, klincima u orbiti oko njih i s nekoliko raskokanih tinejdžerki pride, vidim da ima dosta nepokretnih i polupokretnih koje vode (i voze) družbenici i družbenice, ne baš svi oduševljeni zadatkom (očigledno nedovoljno plaćeni, po njihovom mišljenju).

Juče su me iznervirala a malo manje zabavila dva nemačka para. Oni u dobrodržećim pedesetim, one u silaznim četrdesetim. Vidi se da je jedan par manje „zalepljen“, pa muška polovina iz njega trza na ženski deo drugog para. Rađa se napetost: razgovara se o svemu i svačemu (što je za mene oduvek predstavljalo tajnu života), onaj nezalepljeni mačor približi ligeštul drugoj ženki, pa ćakula iz sve snage, stisao se nesvesno kao neko kome se mnogo pripiškilo, a njegova odbačena polovina se kikoće, premišlja se da li da ode „da nešto kupi“, što je tipična nadurena reakcija u tom slučaju. Posle nekog vremena muški član drugog para počne da ljubi svoju  polovinu od nogah do ušesa, ovoj smešno. „Ne diraj mi žensku!“, poručuje on kolezi. A zašto su me iznervirali? Pa, žene „puše“ ona tečna nikotinska sranja, i to kao da srču infuziju, kao da im je to kiseonik, potroše tri-četiri uloška s punjenjem na sat, i ja se setim: preleteo sam hiljade kilometara da bih udisao lekoviti slani vazduh Egejskog mora, a inhaliram ko zna koje nikotinske otrove zbog raspalih narkomanskih čepâ, a uz to muškarci gase pikavce u pesku. Poželeo sam da ih pobijem bacačem plamena. Pomogao je prizor ubavih norveških čobanicâ...

Na ligeštulima se čita sve u šesnaest, Arne Dal, Dženi Bejlis, herc i krimi, blažene su te raskupusane šund knjige, uživaju uz naga tela, ponekad lepa i mlada, češće bapska, ali u svakom slučaju naputovaše se libre, a ne kao one ozbiljne knjige u vonju plesni i u polumraku biiblioteka, moljci ih žive pojedoše.

 

No comments:

Post a Comment

Steve Albini