Tuesday, September 12, 2023

TO LIVE AND TO DIE IN L.A. (1985 American movie)

 


r.: Vilijem Fridkin; ul.: Vilijem Petersen, Džon Pankov, Viljem Defo, Darlen Flugel, Džon Turturo, Din Stokvel, Debra Feuer

OSAMDESETE, AH, TE OSAMDESETE

Ovde mi je pred očima bio film Žike Mitrovića „Protestni album“ i mislim da bi se Milan Srdoč, Miloš Žutić, Mirko Babić i Smoki lepo snašli u ovom uratku.  

Ali, da – ima jurnjava kolima, koja je nadmašila onu iz „Francuske veze“. To je dovoljno da film bude supač, kako se veli u Zagrebu. I šta sada ja zakeram posle takve jurnjave autačima?

Fridkinu se dopao roman po istinitoj priči, iz pera bivšeg agenta Petjevića (koji se pojavljuje kao kameo), ali od romana je ostao samo duh opšteg rasapa svih vrednosti na prelazu iz 1970-ih u 1980-te, kada su, prljavim i razlokanim ulicama San Franciska i Los Anđelosa, jurile velike duge i široke limuzine, svi nosili zvoncare zulufe i košulje s ogromnim kragnama, kada je nevidljiva linija delila policajce od krimosa. Ričard Čans (Vilijem Petersen) je neurotični agent tajne službe za borbu protiv falsifiktora novca i kreditnih kartica. On živi kao i Popaj iz „Francuske veze“ (Fridkin bez lažne skromnosti daje omaž samom sebi), živi kao Riči Marks (Sem Eliot) u filmu „Pajkan u farmerkama“, znači kao svinja koja nema privatan život, spava kad stigne, ne kupa se i ima brutalnu vezu s doušnicom Rut Lenije(r) (Daren Flugel, koja liči na našu manekenku, gorku patnju mnogih reditelja i glumaca). Ona preživljava kao blagajnica soft porn šoua, mora da mu daje informacije čime večito otplaćuje ukidanje zatvorske kazne, a kada mu zatraži pare, on joj kaže: 

„Nema hapšenja na osnovu tvoje informacije. Ako hoćeš pare da bi kupila ’leba, karaj se s pekarom!“

To je esencija ovog filma. Čans svoj posao doživljava kao drogu, kao razlog da ne misli o besmislu sveta i svega. Nije on idealista, dobro zna da „ulice neće biti čistije“ ako pohapsi 10 falsifikatora, ali to je ono što ume da radi. I korumpiran je, ali umereno. Njegovog ortaka Džimija Harta (Majkl Grin) od penzije dele tri dana. Ali ubijaju ga kada naleti na jazbinu u kojoj se falsifikuju velike sume novca. Treba li reći da će Čans frenetično, fanatično i grozničavo i po svaku cenu do kraja filma jedino pokušavati da osveti svog dugara? Osumnjičen je glavni falsifikator Rik Masters (još neizborani, gotovo bouvijevski misteriozan Viljem Defo). Njemu kao da niko ne može doakati.

Ritam filma je baš takav kakav je i lik koga igra Petersen – grozničav i frenetičan (ili na srpskom – mahnit) i Čans kao da ne spava i ne jede, samo loče viski i pribegava sve većim krajnostima, naročito kada mu za novog partnera i protiv njegove volje dodele poštenjačinu Džona Vukovića (Džon Pankov). Njih dvojica se naravno isprva ne slažu ali vremenom dolazi do „bondinga“. Čans ne preza ni od kakve prljavštine da bi osvetio drugara. On izvadi iz zatvora Karla Kodija (Turturo) u nadi da će ovaj da svedoči za uslovni otpust, ali ga Kodi prevari, izmlati i pobegne (ova epizoda, osim što je efektna, možda daleka inspiracija za 48 sati, apsolutno je nepotrebna, osim kao ilustracija na šta je sve spreman pobesneli Čans).

Na kraju dođu do mafijaškog advokata Boba Grajmsa (Din Stokvel u tipskoj ulozi) koji im namesti susret s Rikom Mastersom. Čans i Vukovič glume mušterije iz Palm Springsa. Masters je pametan i iz keca nanjuši da nisu oni koji se predstavljaju.

Dizajn filma je toliko iz 1980-ih da to fizički boli, para oči i uši. Dve lezbače (Debra Feuer i Džej Livz /Dafne iz „Frejžera“!!/) imaju frizure kao Mersiha Čolaković i Zana, a muzika i songovi benda „Vang Čung“ su za „Hit meseca“ pod voditeljstvom Duce Marković. Fridkin tako očajnički želi da se udene u osamdesete i da pokaže da mu „Francuska veza“ nije slučajno uspela. On žudi za apdejtovanjem! Viljem Defo svog falsifikatora glumi arthausovski, kao nekog nevjorškog umetnika koji blefira menadžere i agente. Ima jedna scena koja je očigledno improvizovana ali ostavljena u filmu, i u kojoj Čans daje lovu Mastersu, dok ovaj posmatra dve lezbe (Feuer i Livz) kako jedna drugoj daju masažu stopala. Defo se dijabolično smeje, Petersen zinuo, a Fridkin pored kamere viče „To, sine, ovo uzimamo za film!“


Čans preduzima niz akcija koje su sumanute, više slepstik i samoubilačke nego izgledne i moguće. Kada se ispostavi da on i Vuković moraju Mastersu da daju predujam u iznosu od 30.000 pravih dolara, a policijska birokratija neće da dâ tolike pare, Čans dolazi na ideju da iskoristi jedan trag od svoje ljubavnice doušnice i otme pare od krimosa koji hoće da kupi neko ukradeno umetničko delo za 50.000 dolara. On rezonuje: „Pa oni su kriminalci, kome će da se žale?!“ Posle uzbudljive otimačine para, sledi pomenuta antologijska jurnjava kolima. Čans i Vuković voze autoputem u suprotnom smeru (zvuči poznato?!) i ta jurnjava bogme traje i traje i zaista je praznik za oči ako se gleda na velikom platnu. A onda dobar tvist: ispostavlja se da je čovek kome su ukrali lovu i koji je od prijateljskog metka ubijen – zapravo maskirani agent FBI. Čans ne haje, ali poštenjačina Vukovič je na rubu nervnog sloma i odlazi do advokata Grajmsa po savet. 

„Idi u FBI, priznaj, svedoči protiv partnera i dobićeš 7 godina a izaći ćeš za 18 meseci.“ „Koliko će to da košta?!“, pita unezvereni Vuković. „50.000 dolara!“, odgovara advokat mrtav ’ladan.

Ne mogu da se oslobodim utiska da je film povremeno naivan i, da izvinete, glup. Kao „Protestni album“ Žike Mitrovića. U jednoj sceni, kada je Mastersov henčman kratežom u lice pogodio i ubio Čansa, ostadoše sami Vuković i Masters u radionici za falsifikovanje. Ovaj je podmetnuo požar. Vuković ga drži na nišanu, ali onda zabije revolver u pojas i uhvati Mastersa za rolku i šamara ga iako je fizički slabiji, Onda izvadi revolver i nešto baljezga. Zatim dopusti da ga Masters naoružanig mlatne nekom letvom. I uopšte, scene tuče su amaterske. Osim ako nije poenta da su takve zapravo tuče u „realnom životu“, šta ga znaš...?!  Ali, i Masters i Čans i Vukovič čine poteze koji su izravno debilni. To se ne vidi u opštoj atmosferi mahnitosti, cinizma i korupcije, gde naprosto nema pozitivnog lika.

Čudi me kako film dosad niko nije optužio za mizoginiju. Jer, ženski likovi su korumpirani, neverni i služe kao seksualno roblje. Šta čekaju voukovci, ne znam. Gledalac posle filma ima potrebu da se istušira.


No comments:

Post a Comment

Steve Albini