Tuesday, February 22, 2022

TOMA (2021 Serbian movie)

 

r.: Dragan Bjelogrlić; ul.: Milan Marić, Tamara Dragičevič, Petar Benčina, Paulina Manov, Andrija Kuzmanović. 

*    *    *
Konačno evo i teksta o ovom filmu. Setio sam se: ovaj film je kao koncert velikog benda koji nema posla na bini: publika pomahnitala, pali upaljače (ili sad i mobilne telefone) i maše rukama kao nenormalna, peva umesto pevača, a signature hit traje - 35 minuta. To je muzički opis tzv. feljtonizma ("hajde ruke gore!"), to jest ove nove mode, dapače pošasti koja hara i svetskim filmom, naime biografskih i kvazibiografskih (kao što je ovaj film, navodno, impresionistička biografija) filmova BASED ON A TRUE STORY,  tako da se prepričavaju feljtoni iz Ilustrovane politike i članci iz crne hronike. Film se sastoji od niza "dramatizacija", kao u serijama na Histori čenelu i Nešenel Džiografiku, a najčešće kao da je Džeri Springer bio saradnik na scenariju. I sve to uvek na isti kalup; počne se s glavnim likom (likicom) na samrti ili u poluraspadnutom stanju, a onda pretapanje i telop 30 GODINA PRE... 

Uh. Gledao sa Tomu pri kraju bioskopskog mandata, u velikoj sali Doma sindikata bilo je 4 gledaoca na poslednjoj večernjoj projekciji. Polovina nosila maske. Da, suze su mi lile dok je Toma pevao doktorovoj ženi, razum mi je govoio da je to čista podvala, da Bjela drka mnogo tu, ali srce je plakalo. 

Neko je izneo ludu teoriju da se SFRJ raspala zato što je umreo Toma, ali ni mnogo lakša teza - da se Toma razboleo i umro jer se raspala SFRJ - ne pije vodu, previše je patetična. Pa, valjda je i onaj sarajevski koncert s Harisom Džinovićem i uzaludnom podrškom Savezu Reformskih Snaga pokazao da raspad te zemlje veze nije imao s top listama i lumperajem.

Dok se konačno nisam rešio da pogledam ovaj film, nisam mogao a da ne vidim publiku koja je iz te najveće sale (u sve manjem broju) izlazila, dok sam ja u manjim salama gleduckao Bonda i ostale anglosaksonske uratke: veoma mnogo sveštenika je gledalo Tomu. Iz toga se ništa ne može zaključiti.

Da se vratim na onaj prvi pasus - ovo je tipična scena koja potvrđuje taj pristup "publika peva umesto benda": ono kada "Silvana" (Tamara Dragičević) prekida telefonski razgovor i seda u auto, a kamera zumira registarsku tablicu. Istraživački deo scenarističkog tima je našao broj na tablicama auta u kojem je poginula Silvana, sa sestrom i Jašarom, i ta činjenica, ta kafanska obaveštenost takoreći, radi svoj posao, a autori filma pucaju od ponosa. To je beda feljtonizma. 

Drugi tip scena je romansiranje događaja koji su se možda dogodili a možda i nisu, zasnovano na rekla-kazala (ili opet na nekoj obaveštenosti iz kafane "Madera" ili s nekog letovanja u hotelu "13 maj", ili štaviše malo severnije, blizu Briona) --> naime lik Jugotonovog diše, koji je prikazan kao pravi udbaš, ili prostačko zajebavanje mučenog Cuneta: "Cune se razume u pičke kao Mara u krivi kurac" (reče menadžer /Andrija Kuzmanović/), zatim zabijanje noža u leđa Radmilu Armenuliću, koga su prikazali kao metro-dizajnera što čita tekst s promptera i zastajkuje kao da mu  srpski nije maternji. To su kanda neke interne fore što popunjavaju vreme u filmu, koji se, zapravo, sastoji od šećerne vune, film je "ajmo ruke gore", a publika u transu plaća da bi pevala i potvrdila sopstveno "predznanje" iz tračarenja i feljtona u TV reviji

Ima nešto prepoznatljivo u tim generičkim likovima koji se u biografske filmove ubacuju da bi bili katalizatori, zamajci i slično. Verovatno bi 8 ili 9 od 10 gledalaca pravilno rešilo upitnik "Pronađite uljeza" u filmu; da, to je doca. Petar Benčina je izabran kao totalna suprotnost Milanu Mariću (s nosom iz fundusa) - naime, lep, savršeno holivudski lep, Keri Grant takoreći, ali bez šarma, dok je nosonja boem i samodestruktivni pevač, s dahom pepeljare i brlje, međutim - smrt za žene i devojke. 

Film bi verovatno nakupio još koju stotinu hiljada gledalaca da je dublje zagazio u morbidne sfere - u fizički raspad Tome, sa sve otkazivanjem bubrega, pozivom za pomoć za transplataciju i naturalističkijim opisom krvavih gaća i svega toga. (U filmu je samo jednom nagovešten kateter.) Tako bi film bio odličan edukativni materijal za kampanju "Pušenje/piće ili zdravlje - odlučite sami!"

Generički doca i njegova žena, koja tek kada se smrtno razboli u sebi otkrije žicu za dert i narodnjake, trebalo je da pošalju filozofsku, čak budističku poruku o vrednosti života, ali ne verujem da su se u to udubljivali gledaoci, to pitanje je mučilo samo nekoliko stotina pripadnika sekte Hare Krišna na Balkanu.

Pitao sam se kako su snimljene scene u inostranstvu a pre svega u SAD. Da li su propisno platili lokalnim vlastima i dobili dozvolu, ili su skrivenom kamerom ispod džempera na pikniku snimali Tomu u Čikagu, u Uošingtonu, u Indijanopolisu? Ipak, ona scena kada Toma daje kintu u šešir brejkdenseru - antologijska je. Kakav susret dva geografski udaljena sveta, dve daleke generacije, dva međusobno nepojmljiva mentaliteta (premda autori verovatno ciljaju upravo na pojmljivost, naime da jedan Ciga u duši i prava sirotinja časti drugog Cigu u pojavnom obliku i po socijalnom statusu, ali de fakto bogataša za naša merila!), i, uopšte, sve te scene u Amerikama i Evropi bi - spojene s potpuno opičenim scenama u kojima doca Benčina vozi Tomu truckavim jugoslovenskim putecima na infuziji u ambulantnim kolima - elem i znači, od toga bi se, brate, dao napraviti fenomenalan mockumentary road movie "Kako je sniman 'Toma'"! S kvazidokumentarnim crno-belim snimcima "pravog Tome" (koga bi opet glumio Marić!). 

Što se tiče juga Srbije, Crne Gore i Beograda iz 1960-ih i 1970-ih, sa sve oživelim zelenim engleskim gradskim busevima na Trgu Marksa i Engelsa ili kompjuterski izgrađenim kaldrmama i kafanicom "u Nišu devetsto pedesetih " --> kapa dole, produkcija je to uradila majstorski, a scene s pevanjem su montirane tako vešto da se dubbing jedva primećuje. Neko je dobro ispekao zanat... 

Pa ipak.. Kada će neko da snimi film koji nije samo šećerna vuna?  Znaju kako da stupe sa mnom u kontakt. 





No comments:

Post a Comment

Steve Albini