Saturday, February 26, 2022

SEĆAM SE SAMO TOGA DA SAM OVAJ FILM GLEDAO S AKADEMIKOM MIHAILOM MARKOVIĆEM

 

Ovo je prikaz filma koga se ne sećam. Filma se ne sećam, a prikaz nisam bio ni napisao. Gledao sam ga (film, da, ne prikaz) u art Muzeumu, bioskopu u okviru Etnografskog muzeja ( ulaz iz Uzun Mirkove 2), negde između fiskalne 2005. i fiskalne 2007. Tada su bioskopi ubrzano umirali. Jednom sam ušao u ”Balkan”, a blagajnica se prekrstila. ”Hvala Bogu, jedan gledalac da uđe! Ali ne mogu da vam prodam ulaznicu dok ne bude 4 gledaoca!” Takvo je tada bilo pravilo. Ubrzo su spalili, rasprodali ili samo zamandalili ”Kozaru” i ”Odeon” i ”Balkan” i ”Jadran”, bioskope mog prenatalnog perioda, kada sam bio u inkarnaciji Šumenkov strica. Mislim da su me tada jednom pripustili kao jednog gledaoca, upravo u Art Muzeumu, cepač karata je bio čuveni reditelj Joca. Ja se nećkam kao seoska mlada: ”Jaoo, sam da gledam, pa nije valjda”, a on: ”Ma šta tu ima, baš je kul, separence, cosy and warm, uživajte!” Sada u ovo vreme sinepleksa, zapravo živih mrtvaca & kokičara i prodavaca soylent green sosića i kobasičica i tapasa od kineske plastike, već sam nekoliko puta bio apsolutno sam u sali, sada se već i za jedinku prikazuju dela Sedme umetnosti, pa se osećam kao Tito i Berjman i Hjuz, Hauard Hjuz.

Ali ovog filma se ne sećam. Znam da sam mislio da je to neki drugi film, pa sam se razočarao. Ali ne mogu da se setim ni kako se zvao taj drugi film, koji sam očekivao. Jednom sam u SKC-u odgledao celodnevnu reviju dokumentaraca i kratkih igranih filmića na nekom festivalu, od prepodneva do večeri, jer sam želeo da na’vatam film koga nisam mogao da se setim. Učinilo mi se da sam u najavi na B92-ojci čuo ”danski fudbalski film otputovao u Peru ili Čile da igra meč s nacistima”, kada sam pitao baticu na blagajni da mi kaže koji je to film na osnovu ovog sadržaja, on je samo blenuo, a ja od muke kupio celodnevnu kartu pa sam džedžao u sali i gledao i gledao, na nekim filmovima sam i odremao, a kada je konačno bio prikazan i moj željeni film, ispostavilo se da nije danski fudbalski tim već britanski, da nisu nacisti već zapatisti, i, uostalom, bio je Meksiko, kakav Peru ili Čile. Normalno, nacisti su u Paragvaju, dok su samo metronacoši u Argentini, gde se nalivaju pelinkovcem u Pavelićevoj omiljenoj birtiji.

Tek, ne beše gledalaca za taj fantomski fancuski film u Art Muzeumu, te blagajnik ne htede ovog puta da mi proda ulaznicu. Stojim ja u Uzun Mirkovoj, čekam da dođe barem još jedan gledalac, najbolje još tri ili troje, kad evo propoznatljive figure, s frizurom kao u onog čiče koga smo oblačili u Politikinom zabavniku, znači vijori se čuperak, a orni čiča nosi ogromnu fasciklu pod miškom a u ruci staru kožnu tašnu, hoda brzo kao na Olimpijadi u brzom hodanju jer se bliži vreme početka filma, juri on i zamalo da se saplete na ulazu i – jamačno i njemu reče blagajnik da nema kvoruma. Valjda mu je rekao i to da jedan pojedinac čeka ispred bioskopa s istom namerom... Akademik Mihailo Marković radoznalo pogleda kroz prljava stakla dveri Art bioskopa, pa otvori vrata i obrati mi se s vragolastim smeškom:

          – Mladiću, da li biste možda pozvali neku devojku ili dve, da možem oda pogledamo film?!

Sigurno sam odgovorio nešto glupo, tek, autoritet čika Markovića je kanda presudio, pa su nas pustili da s polovičnim kvorumom pogledamo film. Koji je obojicu razočarao. Bio je to neki savremeni film o prijateljima u Parizu, koje prijatelje muče ljubavni problemi i što im se polomio nokat i razmazala šminka i što fali leda za viski.

Ovu ”anegdotu” sam ispričao Dankinji Kristini Heselhold, i ona ju je unela u svoj roman ”Kamila i ostatak ekipe”, koji je u mom prevodu izašao za ”Albatros plus”. Promocija je bila 2008. ili 2011. na Sajmu knjiga. Ja sam se, osim u ovoj anegdotici, kao lik pojavio i kao kameo, naime prevodialc njenog prvoig srpskog izdanja kod ”Albatrosa” (bez ”plus”), i otada sam se pojavio, kao lik, kameo ili kao ”srpski Volter Matau” u još tri danske knjige. U ovo sivo, kišno vreme, dok sa svih strana nadiru virusi, biološki i kompjuterski, rat, zabrane letova i  skupoća, i kada mi se čini da se više nikada neću moći zezati na miru a da mi za vratom ne dahću islamisti, tradicionalisti, čuvari identiteta, tajne službe, Krajišnici iz komšiluka koji zbog prezimena misle da sam ustaša, batice u audijima sa zatamnjenim staklima, ljudi koje prepoznajem a uvek idu ispred mene kao da znaju kud sam krenuo, elem i znači, u ovo tmurno vreme, razmišljam o ovako nevažnim stvarima. I o tome koliko košta zamena vrata od terase pred sledeću zimu i mraz.

No comments:

Post a Comment

Steve Albini