Sunday, April 26, 2026

DUPLICITY (2009 American movie)


r.: Toni Gilroj; ul.: Džulija Roberts, Klajv Oven, Tom Vilkinson, Pol Đijamati,

 

Pretili Cigoman koji češe tabane o gajke svojih japanki, masnim prstima prebira po tastaturi i za „film stils“ misli da su prave slike s nekog lica mesta pa su mu „uznemirujući sadržaj“. Ako je i reagovao bot, ipak je to pogledao živ čovek, tačnije živa budala neka, zaposlena u Guglu. Taj bi hapsio glumce na setu.

Elem, ovo je neverovarno kretenski film.

Postoji mnogo načina da se gledalac neko vreme, čak i pola filma, pa čak i kroz čitav film uverava u nešto, da bi onda reditelj slavodobitno objavio da se samo zajebavao i da je prevario gledaoce. U filmu „Gambit“ Ronalda Nima, to je izvedeno savršeno simpatično i uverljivo, u „Topkapima“ Žila Dasena velika pljačka propada zbog slučajne sitnice, i tako dalje.

Gilroj je kanda umislio da će snimiti obrt nad obrtima, posle hiljadu manjih obrta sa sve fensi flešbekovima in–between.

On takođe (s pravom, ali nije bitno) računa s time da mi pojma nemamo o toj visokoj tehnologiji koju likovi koriste. (Pa mi još verujemo da se kreditnom karticom mogu otključati sva vrata!)

On takođe veruje da mi verujemo da, čim lik vidi neki tlocrt i plan zgrade, odmah zna kojim hodnikom i kroz koji ventilacioni otvor treba prođe da bi došao na pravo mesto.

Čak je i Ebertu to smetalo u npr. „Posejdonovoj avanturi“, ali ovde mu ne smeta, zato što drka na Džuliju Roberts kada ga žena ne gleda.

Uradak je vizuelno veoma dosadan, jer je fotografija metalna, sivoplavičasta (Robert Elsvit), „britanski“ kišovita, kao u „Plavom čeliku“, na primer, zapravo televizijska. Montaža je spotovska, folirantska (brat Džon Gilroj).

Priča je, rekoh, nerazumljiva i time se ponosi. Ponekad ima neka mametovska caka, i to samo onda kada Ketlin Šalfant u ulozi Pam Frajle ili Tim Uilkinson u ulozi Hauarda Talija mudruju o prirodi napretka i procesu manufakture novog proizvoda u savremenom menadžmentu. To su lažni eseji, persiflaže, zapravo fillings, da se nabudži supstanca inače praznjikavih dijaloga. Iluzija smisla.

Ovaj film ima svrhe samo ako su vam simpatični glumci, Džulija i Klajv. Meni nisu.

 

No comments:

Post a Comment