"Treći čovek" Kerola Rida ili Oda kinizmu (okrugla godišnjica)

Krvnik Lordana Zafranovića, jedini iz ekipe koja se sedamdesetih na RTZ i zagrebačkom fakultetu (Munitić, Kurelec, Polimac, Hetrih, Peterlić, Krelja) bavila filmom a da se i dalje bavi filmskom kritikom, objavio je povodom okrugle godišnjice filma Treći čovek tekst, koji me je podsetio da sam neokrugle 2008. o tom filmu napisao esej, koji je objavljen u štampanom izdanju časopisa Knjigomat. Početak teksta sam bio objavio i na sada zamrlom blogu Zenitist i kritičari u drhtalici s linkom na internetsku verziju Knjigomata, ali tog sajta nema već godinama.

Pronašao sam prastaru datoteku i odlučio da ponovo postavim tekst, onako kako je i štampan u Knjigomatu (tada sam se igrao hrvatskim jezikom).

Elem...

Oda kinizmu

Uvod.

Zabluda je da je u filmu »Treći čovjek« riječ o trokutu – pisac, ljubovca, frend. Kao što se krivo tumači i znameniti citat o satovima sa kukavicama. I nije točno da je Holly Martins »tipični američki junak«.

Najeuropskiji i najkiničkiji film ikad snimljen.

Treći čovjek je metafora o položaju umjetnika u svijetu.

Nastanak filma.

Mnogi misle da je Treći čovjek filmatizirani roman. Greene je doista i napisao roman, ali poslije. Nastanak filma sliči nastanku filmova jednog Danca, velikog pisca, koji se uz slikanje uspio baviti i režijom, dakle tako su i filmovi Henrika Stangerupa nastajali, uz mnogo alkohola, u kavanama, u separeima. Greene izrjekom spominje glavobolje, kako gospoda od milja zovu mamurluke.

"…long before, on the flap of an envelope, I had written an opening paragraph: "I had paid my last farewell to Harry a week ago, when his coffin was lowered into the frozen February ground, so that it was with incredulity that I saw him pass by, without a sign of recognition, among the host of strangers in the Strand."

Eto, skoro pa “na servijeti”...

Britanci su uz pomoć američkog producenta (Selznick) trebali snimiti film, koji će se ispostaviti kao najeuropskiji i najkiničkiji film ikada. Ali, nije bilo  Američana u filmu. Zašto bih ja financirao film u kojem neki Kanađanin dolazi u Beč?, valjda je pitao Selznick. Dakle Holly Martins je u prvoj verziji imao kanadsku putovnicu. Zbog američkih je novaca promijenio putovne isprave i potpisao domovnicu te dobio prvi virtualni green card u povijesti. Selznick je i Alidu Valli ugurao a srećom nije uspio izgurati Wellesa. Vallijeva se ubrzo vratila u Europu nakon što joj ni Howard Hughes ni Selznick nisu osigurali karijeru.

Alexander Korda, rođeni Mađar, koji je prvo producirao filmove u SAD, da bi 1930-ih godina praktički osnovao britansku filmsku industriju, zamolio je Greena za još jedan scenarij, specijalno za Carola Reeda, a na osnovi uspjeha “Paloga idola” iz 1948. Korda je zadao temu – četverostruka podjela Beča od velikih sila.

Kada Greene opisuje kako je s Reedom radio na scenariju, to podsjeća na Ranka Marinkovića – on je ovako odgovorio na pitanje “kako vi stvarate druže /tada, dok je davao odgovor na to pitanje, nije {ponovo} bilo gospode, već su svi još bili drugovi/ Marinkoviću?: “...Pisac se mora nakašljati, napravit grimasu, izgovoriti rečenicu...”, i slično.

Greene kaže “Ne možete sjediti i pisati scenarij; morate hodati sa svojim likovima”. Uništili su, veli, par sagova dok nisu sklopili verziju koju su pokazali producentima.

Treći čovjek je tako prije svega i nakon svega – film, “bolji od priče”, veli Greene, jer je film zapravo “dovršio priču”.

Za razliku od uobičajene pretpostavke kako surovi redatelj i bezdušni producent tlače kreativnoga pisca, sam Greene priznaje da je Reed bio u pravu glede glasovitoga konca “Trećega čovjeka” – kada Anna (Alida Valli) prolazi pored dobrice Hollyja (gle simbolike uz slovo viška) Martinsa. Naime, pisac je mislio da publika neće moći podnijeti nesretan kraj. A napose i neke (ne)moralne implikacije se tu mogu iščitati. Redatelj je odlučio suprotno, i nije se plašio one dugačke scene u kojoj Alida hoda i hoda i hoda...pa prođe pored Cottena. Ne znam, odavno nisam gledao taj film u Kinoteci, da li bi gledatelji ustali sa sjedala na pol drvoreda, čega se plašio Greene, misleći da će većina pretpostaviti da će ženska sjest u Holyjev auto p ada će živjeti “happily ever after” od konca filma i što sad?

Ali, tu bijaše i glazba Antona Karasa, pa tko bi otišao a da ne čuje i zadnje note?

 

Summary (da se podsjetimo).

Siroti spisateljski obrtnik Holly Martins (Joseph Cotten) dolazi u Beč jer mu je stari frend Harry Lime (Orson Welles). Kada pisac dođe, frenda mu trebaju pokopati nakon sumnjive pogibije, vjerojatno ubojstva u šta se gledatelji navode vjerovati. Predstavnik vlasti s engleske strane, Calloway (Trevor Howard; simoblika imena “Put bezdušnosti” na osnovi callous + way, premda callow znači žutokljun; lik je sve samo ne nezreo čovjek) o Limeu, premda pokojniku, sve najgore veli - da je pohlepni zločinac koji na crno prodaje loše lijekove što ubijaju i unakažuju djecu. Limeova ljubovca Anna (Alida Valli) više voli njega mrtvoga no smotanoga živoga Hollyja.

Spisatelja muči grizodušje jer umjesto da piše “nešto veliko”, kruv svoj zarađuje petparačkim (novi pravopis nije prešao na petlipaški) kaubojskim romanima, koji su omiljena lektira čak i engleskih vojnih policajaca, primjerice Callowayjeva pomoćnika,  desetnik Paine (Bernard Lee, dugogodišnji “M” u serijalu o Jamesu Bondu; simbolika imena jasna, osobito kad aperkatom ošamuti pisca /ili to bijaše kroše?/).

Holly otkrije nešto sumnjivo u smrti frenda, krene istraživati umorstvo, osjeti simpatije prema Anni kojoj putovnica ne valja pa joj prijeti deportacija iliti još i nešto gore. Bojnik Calloway Bezdušnik želi uloviti Limea – kad se ispostavi da je čova i te kako živ – isprva ne uspije nagovoriti zbunjenoga spisatelja na pomoć. Ali, onda primijeti kako se Hollyju sviđa glumica u nevolji (a koju, pak, zabole ritica za djecu koju je njen dragi pomlatio ili osakatio) te manipulirajući ruskim kolegom koga pozove u ured da kaže kako će glumičicu čizmom vu njen umjetnički rit, uspije pridobiti smotanog umjetnika. Morao mu je i djecu u bolnici pokazati, onu djecu koja u bolovima umiru od meningitsa zbog toga što su dobili razblaženi penicilin. Lime se obogatio na zločinu protiv bolesnih mališana.

Pisac se tada odlučuje pomoći vlastima. Izdaje frenda, čini dobro djelo, pomaže Anni i na kraju očekuje fala i možda još nešto (da mu popuši kitu, pere čarape i pretipkava rukopise do kraja života). Umjesto toga, Anna Schmidt samo prođe pored njega u jednom od najefektnijih finala u povijesti filma.

 Glasovita govorancija o satovima s kukavicama.

Prije toga konca, gledatelji čuju i jednu od najcitiranijih “mudrolija” izgovorenih na filmu:

"You know what the fellow said—in Italy, for thirty years under the Borgias, they had warfare, terror, murder and bloodshed, but they produced Michelangelo, Leonardo da Vinci and the Renaissance. In Switzerland, they had brotherly love, they had five hundred years of democracy and peace—and what did that produce? The cuckoo clock."

Na stranu to što Švicarci nisu proizvodili satove sa kukavicama. U to više nikoga ne možete uvjeriti. Jer prije no je počelo važiti ono “što nije bilo u Tv-vijestima, to se nije niti dogodilo” i poslije onoga što je nekoć važilo “čega nije bilo u novinama, nije se ni dogodilo”, važi i dalje: ono što je na filmu, to je istina.

Nego, uvijek me fasciniralo to kako se svi dive tom Wellesovom iskazu (on ga je smislio, i kasnije mistificirao odakle ga je maznuo; može se, ipak, nagađati da je ideju dobio od jednog američkog povjesničara umjetnosti i mrzitelja modernosti u slikarstvu).

Naime, uzeli su taj iskaz zdravo za gotovo.

A zapravo se lik koji izgovara te riječi – sprda sa svojim zbunjenim prijateljem. (I likovi u romanima i filmovima umiju lagati! Na to uvijek iznova treba podsjećati naivne duše koje književna djela čitaju kao novinske članke.) Naime, to Welles izgovara nakon što je shvatio da više ne može računati na pomoć frenda, i da ga  ovaj “za ozbiljno” osuđuje zbog nastradale djece. Tada Wellesu, to jest liku njegovom, Limeu, preko lica prelazi sjena, on postaje svjestan da je ugrožen. Ali ga kinizam vodi: on varira tezu da je djelovanje (cijepljeno protiv moralnih propitivanja) jedino mjerilo, a istodobno, znajući kao dobar psiholog i kinik, da mu frendač smotani pisac muku muči s kreativnošću i ambicijom, iznosi najlajaviju porugu koju uspješan poslovni beskrupulozni čovjek može reći jalovom umjetniku – zlo i muka ti je dobro okruženje za umjetnost!

Nitko se tako umjetniku nije posrao na glavu kano Welles, u jednoj dijaboličnoj autoironiji koju nisu niti zamijetili.

Jer, ako ćemo analizirati značenje te govorancije, neizostavno ćemo doći do zaključka da ratovi, trovanja i teror boleština i loše vlasti nikako ne mogu biti sastojkom umjetničkog djela te da, ako je potrebno da ljudi bivaju ubiveni e kako bi nekakav slikar naslikao remek-uradak, onda neka ide i ta umjetnost k vragu! A da bismo i mi sami rađe izabrali dosadnu Švicarsku s njenim kantonalnim i ispravnim vodovodstvima te centralnim grijanjem umjesto uzbuđenja ratnoga života na Balkanu (jer od toga ne postadosmo svi Izeti Sarajlići ni Tadijanovići ni Pope /premda se neki pisci ovajdiše od kolumnarenja/) i to je valjda bjelodano.

Eto, i Belgija, jeste mala a nije mnogo ratovala, ima čokoladu najbolju na svijetu, e što se mene tiče to joj bolje dođe no neke medalje s košarkaških natjecanja. Gologuzi navijači istočnoeuropski, koliko su vremena gubili u uzaludnim navijanjima, dok je dosadni život, pa makar i presijecan kukanjima sa satova, tako milio “jednoobraznim” puteljcima Švicarske i Belgije? Kao da bi Švicarci mijenjali sir za športski uspjeh?

A onda je zakukala i kukavica na brdovitom Balkanu, i to ne sa satova...

Život kao zamjena za književnost.

Holly Martins je sve samo ne tipični američki junak. Siroma’, smotan, sav u introspekciji i nezadovoljstvu, piše lagane  kaubojce, a mašta o velikom djelu. U Beč je stigao zbunjen, tako da i britanski bojnik Calloway u odnosu na njega djeluje kano John Wayne.

Ali, kada nanjuši navodno umorstvo prijatelja Harryja Limea, istraga mu postane nadomjestak za književni ambiciju. A to se ujedinjuje u ljubav (ili je to samo pohota, ili samo simpatija?), prema Anni Schmidt, glumici u nevolji.

Jednim potezom bi Holly da učini dobro djelo, izmanipuliran od Callowaya, da izda frenda (što je važnije, prijateljstvo ili izabrati između načela dobra i zla?) i da istodobno pomogne Anni kojoj prijeti deportacija (isprave joj više ne važe) a i da dobije njenu ljubav ili barem tijelo.

Holly mašta o tome da napiše “pravu knjigu” nešto umjetničko, a onda ispada da ga život sâm (to jest kako on “samo vidi” taj pravi život, ili, točnije: kako mu ga podmeću oni iskusniji od njega) mami i postaje surogat za književno djelo.

Život da je surogat za književno djelo? Što sam to napisao? Pa gdje je tu soc-realizam ili gdje je tu ono da književnost (i umjetnost uopće) treba kritizirati i/lli (po)odražavati stvarnost napose onu “koja je nevjerojatnija od svake fikcije”?

Za pisca je sav svijet u njegovom pisaniju. Ako osjeti da mu je nadahnuće presahnulo, kreće u “ekstremne sportove”. Sjetite se - pravi pisci nemaju problema s obvezama koje im nameću velike teme. Oni ne komentiraju saborska i partijska zasjedanja.

I Holly tako zaboravi na svoju ideju da o trošku iznenada preminulog frenda Harryja Limea (on misli ubijenog) malo proboravi u Beču kao današnji pisci stipendisti ne bi li u financijskom miru mogao napisati i nešto “teže” od jeftinih kaubojaca, i kreće u detektivsku potragu za ubojicom prijatelja. Kako bi sve bilo ravno i logično da je on samo američki junak koji osvećuje druga!

Ali, on se do guše uvali u moralne dileme (djeca, što umiru od meningitsa zbog razblaženog penicilina, osim ako zauvijek ne ostanu s posljedicama – to mu pokazuje Calloway i manipulira) jer mu je frend veoma živ i – moralna nakaza.

I u toj gužvi, naš se pisac i dobrica Holly Martins nađe na nekoj književnoj večeri. Koju su mu zakazali odmah po dolasku. Taj ćorak vrlo efektno opaljuje. Jer tu, na toj književnoj večeri, umjesto da bude na svom terenu, da zadivi znatiželjni publikum poznavanjem teorije književnosti i pokojim mađioničarskim trikom (“Kako vi stvarate...?!”), on briljira u neznalaštvu, posjetitelji uzaludno očekuju razgovore o literaturi a njemu je glava u “realnosti” – gle ironije, a o toj realnosti on pojma nema – pa kada ga netko na toj književnoj večeri pita “što misli o tijeku svijesti”, pisac ostaje bez teksta, književno je veče katastrofa, to je sramota, umjetnik je zbunjen, nije dorastao laičkim znatiželjnicima. Ružan san.

Kinički film.

(Na svijetu ima jedno carstvo u kojem caruje ... – interes!)

Treći čovjek je kinički film. I moral je na prodaju, i ljudski životi, ne samo satovi, kava, čokolada i ženske čarape. Opći kaos nakon rata jest raj za krijumčare svih vrsti. I zlo se tako prokrijumčarilo.

Carol Reed je, kao danas Mike Nichols i Claude Chabrol, moralist. “Outcast of the Islands” razobličuje zlog čovjeka (Trewor Howard), “The Fallen Idol” je film iz vizure djeteta, koje vidi kako odrasli lažu, da bi i samo počelo lagati.

Beč je idealan za korupciju. Poražen, pa podijeljen i okupiran. Okupatori podozrijevaju jedni od drugih. Službenih kanala za hranu i luskuzne artikle nema, a potrebe su velike. Papirologija u vrijeme II svjetskog rata i godinama nakon, mogla se je krivotvoriti lako.

Beč je svijet. “Život”, s velikim Ž, u koji dragovoljno upada pisac od ambicije. Taj je upad neka vrst odgođenog i zamaskiranog samoubojstva. Kad si ne može napisati etički i umjetnički književni uradak, može bar učiniti dobro životno djelo, kazniti zločinca djecoubojicu i pomoći djevojci, ne? Pa što je tu loše? Eno je bakica, želi preći cestu... Bakooooo...!

Harry Lime je od onih koji slave djelovanje kao zamjenu za etiku. Intelektualni luzeri previše razmišljaju, bave se tričarijama kao što su nekakvi principi, a uspjeh je važniji od svega. Kada Lime govori o umjetnosti u Italiji pod Borgijama i satovima u dosadnoj mirnoj Švicarskoj, to je samo sprdačina.

Kao, što vrijedi Švicarcima mir, i red i rad i disciplina kada imaju samo satove s kukavicama?! A poglejte si Italiju – koliko ratova i patnji i kuge, Bordžije se ubijale kao lude, ali zato – koja renesansa!

Nešto ovako veli Lime svom prijatelju nakon (pazite: nakon!) što je shvatio da je ovome etika važnija od drugarstva. U tom je trenutku Holy Martins već vidio djecu u bolnici i saznao koliko mtrve djece mu frend ima na duši, ne može se načuditi kako se oaj zbog toga ne sekira.

Četverokutni Treći čovek.

I ovdje dolazimo do četvrtog kuta u Trećem čovjeku. Do vlasti. Naime, koji je Caloowayjev motiv što želi uhvatiti Limea? Sigurno ne sućut prema djeci, kako mrtvoj tako i unakaženoj. To se vidi po kinizmu u koji je on od glave do pete odjeven, i to je njegova odora, a ne časnička, vojno-policiotska. Bojniku Callowayju treba uhićen (još bolje ubijen) zločinac kao još jedna recka na rabošu napredovanja u službi, “another feather in his cap”. Ali, fali mu insider. Osim toga, ne bi se on htio previše oznojiti u postupku, jer znade ono što umjetnik idealist ne zna, da je život naime beskrajna traka uspjeha i neuspjeha, sve ide u rok službe. Zato vojni policajac manipulira piščevim osjećajima, koje on sam ne posjeduje; ne trebaju mu, jer svijet shvaća zdravo za gotovo i ne postavlja “suvišna pitanja” (sumnja je po Bibliji grijeh: "But the person who has doubts is condemned if he eats, because he does not act in faith..."! “Jede li tko dvoumeći, osudio se jer ne radi iz uvjerenja. A sve što nije iz uvjerenja, grijeh je.” Poslanica Rimljanima 14:23), on zna da nikada neće iskrijeniti svo zlo, ali se zbog toga uopće ne uzbuđuje; ideali su za njega besmislica, on ne razbija glavu glupostima, njegova je ambicija realna, blago njemu i njegovom pomoćniku, njihovo je carstvo zemaljsko.

Ali, pisac Holly Martins, istodobno tašt i ambiciozan, nezadovoljan sobom do očajanja, po sudu Svetoga Petra je vjerojatno veći zločinac i od bezočnog Limea i bezosjećajnog Callowaya. A zašto je tomu tako, treba pitati npr. Bozanića ili don Kaćunka...

Kinizam kao princip koji pokreće svijet.

Trijumf kinizma imamo u Trećem čovjeku. To je metafora o umjetniku koji je suočen s izborom: ljubav, prijateljstvo ili moralni izbor.

Svo troje ne može. To jest, može, ali u limunadama, kako pisanim tako i snimljenim.

Ljubav – djevojka ga odbija jer više voli tanatos, bad guyja od dobrote.

Prijateljstvo – ili je bezuvjetno ili ga nema; prijatelj će ti postati neprijatelj ako uvedeš etiku.

Moralni izbor – vlast manipulira s pomoću morala; tjera ljude na postupke “zbog viših ciljeva i interesa”, a riječ je o ambiciji.

Umjetnik u trojbi.

I tko se našao u toj trilemi? Umjetnik, otjelotvoren u piscu koji pati od stvaralačke nemoći, ljut na sebe što se prostituira bezvrednim petlipaškim kaubojcima, čovjek koji bi dušu dao za nalet kreativnosti... I kome kinička vlast podmetne nešto “važnije od pisane riječi”, podmetne mu moralni problem da bi ga izmanipulirala. A kud ćete gnusnije i važnije stvari od mrtve djece?

Neka Holly lijepo izda frenda, a onda će mu Calloway srediti i papire za glumicu Annu... “Ne budite glupi”, veli Calloway smotanome piscu, jer bojnik već znada koga ona voli?

(Kako on već zna kome se carstvu žena privoljela? Pogađajmo...)

Samo umjetnik, idealist, čovjek koji i samog sebe mrzi, dakle samo neizmjerno tašt čovjek može nasjesti na tu trilemu.

To je ideja filma.

U tom je nemogućem izboru samo jedna jebena stranka – umjetnik.

Što god da izabere, bit će krivo. Ljubavnik, prijatelj, vlastodržac – svi oni imaju izlike. Svi žele manipulirati umjetnikom. Traže od njega da im završi posao. Traže pomoć. Frend traži jataka, djevojka pomoć za svog dragog pa makar i ubojicu, vlast traži uslugu (naravno, uvijek u višem interesu države i zakona). Samo je umjetnik tašt, samokritičan, očajan, bijesan, na kraju i tuđu ženu poželi.

Ako Pakla ima, od svih likova iz filma, jedan se kuha u svojoj juhi, to je Holly Martins. Za sve ostale ima nade, makar i poslije Čistilišta.