Memories, memories

 

Bobby Fischer Goes To War

 

Iz knjige “Bobby Fischer Goes to War”, Algoritam 2005.

by Edmonds & Eidinow,

prev. Marjan Radej; 

početak X poglavlja

* * *

Fischer je vježbao za najvažniji meč svoje karijere u potpunoj izolaciji. U šahovskoj poptpori ovisio je o dva izvora. Ken “Cilindar” Smith bio je šahovski majstor i vrhunski pokeraš. Za vrijeme kartanja uvijek je nosio visoki i živopisni šešir od crne svile. Šešir, koji je bio premalen za svog vlasnika, kupio je na aukcijskoj dražbi, a navodno je pronađen u Fordovu kazalištu u Washingtonu u noći umorstva Abrahama Lincolna.  Kad god bi osvojio veliki dobitak, Smith bi tresnuo šeširom po stolu i uskliknuo: ”Kakav igrač!” Uvijek je privlačio gomile ljudi. Bio je toliko cijenjen gost da ga je hotel Hilton u Las Vegasu dovozio od kuće u Dallasu privatnim mlaznim zrakoplovom. Njegova je omiljena igra bio Texas Hold’em bez limita; u njoj je bio vješt i zarađivao je na desetke tisuća dolara.

 Smith je vodio časopis Chess Digest iz Dalalsa, a poslije je razvio nakladničku djelatnost posvećenu šahu. Dvije godine je opskrbljivao Fischera šahovskom literaturom iz cijeloga svijeta: knjigama i časopisima o otvaranju, središnjici, konačnicama, o svim mogućim analizama i potezima u partijama odigranima na vrhunskim i manje poznatim turnirima. Smith bi s putovanja sve to donosio u prepunim kovčezima i tim šahovskim materijalom i knjigama bi utažio neugasivu Fischerovu žeđ. Igrač i opskrbljivač nisu nikada bili bliski; ako bi Smith želio doći u kontakt s Fischerom, morao je rabiti komplicirani šifrirani sustav. Sve je moralo početi oglasom u Newyorškom Timesu u rubrici kućanskog namještaja: ”prodajem regal za knjige”; na poštanski pretinac bi stigao broj telefona dužnosnika američanskog šahovskog saveza; ovaj bi nazvao Edmondsona, a ovaj pak majstora Wadea. I onda bi Wade nazvao Smitha. Njih bi se dvojica našli u kakvom skrajnutom restoranu.. (Nakon Fischerova odlaska na Island, Smith je ipak doputovao u Reykjavik s još više literature. Ali se prijavio pod lažnim imenom u hotel.)

 

Drugi Fischerov pomoćnik bio je ljubezni, susretljivi međunarodni internacionalni majstor Bob Wade, rodom Novozelanđanin a sada vlasnik velike šahovske knjižnice u južnom Londonu. On je imao posebnu zadaću. Na Edmondsonov zahtjev slao je Fischeru prepise svih partija koje su se mogle prikupiti i koje su igrali njegovi prijašnji protivnici: Tajmanov, Larsen i u finalu mečeva kandidata – Petrosjan. Sada mu je Edmondson poslao isti zahtjev za partijama svjetskoga prvaka.

Wade je s beskrajnim strpljenjem pomno pretražio i skupio sve objavljenje partije Spaskoga; neke su bile već dobro poznate, a druge su bile u nepoznatim časopisima. Dossier je bio ispunjen s više od tisuću stranica koje su pokrivale jednako toliko partija. On je to poslao Fischeru preko Edmondsona – opet oglas u Newyorškom Tajmsu, “prodaje se antikna šahovska biblioteka”, ponovno par posredničkih telefonskih brojeva i na kraju je kurir, potrkalo američkog šahovskog saveza, pokupio pošiljku u – parku. Edmondson je zavežljaj zamotao u crvenu baršunastu tkaninu i preko drugog kurira – da se zabašuri svaki trag! – predao Fischeru. Mukotrpni posao u jednom primjerku je ostao sačuvan do danas.

U ovoj fazi je Fischer i dalje osamljeno živio u Grossinger’s-u, u Catskillskim planinama. U takozvanom pojasu boršč hotela; Grossinger’s je bio popularna institucija židovske srednje klase. Nekada je bio farma, a nakon toga je preuređen u lanac hotela i rekreacijski kompleks ispunjen teniskim igralištima i jahaćim stazama. Ovdje su odsjedali mnogi slavni ljudi, poput Eleanore Roosevelt. Bio je i omiljeno utočište sportaša, primjerice, bejzbolske legende Jackieja Robinsona i nepobijeđenoga boksačkog prvaka Rockyja Marciana, koji je sliku hotela dao naslikati na svoj ogrtač.

Wade je više od trideset godina čuvao povratno pismo koje je stiglo iz Grossinger’s-a nakon primitka pedantno pripremljenog sadržaja. U njemu nema ni riječi zahvale. Naprotiv, pozdravljen je bujicom psovki jer se nije držao Fischerova načina ispisivanja poteza. Wade ih je pisao vodoravno, a ne okomito. ”Zar se ne možete držati čak ni najjednostavnijih uputa?!” Wade je bio prekoren zbog ”brzopletog posla”. Nije bilo druge nego da Wade ponovno pomno prepiše svaki potez od početka – okomito. ”Ton pisma me je podsjetio”, priča Wade, koji je godinama bio šahovski trener, ”na učitelja koji prodikuje školskoj djeci”; platili su mu 600 funta, od kojih je 200 funta bio ”bonus” zbog savjesnog truda.

Za Fischera će ovaj dossier biti stalni suputnik sve do srpnja 1972. U Grossinger’s-u bi jeo u blagovaonici, a nije se odvajao od dossiera zamotanog u crveni baršun. Ako bi se osmjelio izaći, nosio bi i njega sa sobom. Volio je odlaziti u kineske ili indijske restorane. (Konobarice ga nisu voljele, jer je zauzimao dva stola. Dok bi jeo, drugom rukom bi na džepnom šahu analizirao partije iz dragocjena zavežljaja.) Sve preostalo vrijeme provodio bi u hotelskoj sobi gdje bi upijao sadržaj crvenoga dossiera pokušavajući razlučiti značajke igre Spaskoga i odrediti njegove slabosti. Uvijek bi dugo spavao a zatim radio do kasno u noć uz rock glazbu s radija. Novinarima, koji bi kucali na vrata njegove bijele vile, govorili bi uvijek isto – ”odlazite”. Posjećivali bi ga samo jedan ili dvojica šahovskih kolega. Larry Evans kaže: ”Proigravali bismo partije Spaskoga do ranog jutra. Radio bi glasno svirao.” No pretežni dio vremena Fischer bi radio sâm.

Evans je objašnjavao New York Timesu: ”Vjerojatno ja imam najviše utjecaja na njega, ali i to je zapravo ništa.”

Fischer je ostao u Grossinger’s-u do 5. lipnja, a zatim je otišao u Kaliforniju: želio je popraviti kondiciju igranjem tenisa.

 

Primedba: a odakle onda snimci iz bazena, iz gimnastičke sale gde vežba s loptom ”medicinkom” i – ako je Grossinger’s bio prenapučen teniskim igralištima kao što piše – zašto tamo nije igrao tenis?! Jedini bi razlog mogao biti verske prirode – da ga je zvala Svetska Božija Crkva, čiji je tada bio verni član.

Bemtifuzbalovajdanas

 

Gledam ove govnare, seljake i nepismene fuzbalere na Euru, gledam prenose, oko mene Latinka, Mesić, kuka i motika iz Apela 88, stari udbaši, duhovi prošlosti, pa se pitamo tko to igra? Mehmedalija Šišić i Janša za Slovence, Kirkegor za Dance, neki bjelaš čuje razgovor na našim spojenim stolovima pa se nešto buni: „Nije Mehmedalija no Šeško“. „Šiško?“  „Šeško“ Zabole me kurac. Nekad su se timovi znali, znao sam napamet timove cele I lize, Čelik iz Zenice-> Alimpić, Tripković, Talić, Gradinčić, Hajduk, Hafizović, Buza, Gavran, Kaledić, Rade Radulović, Bloudek (i to glasom Seada Hadžijahića), Hajduk iz Splita->  Budimčević, Primorac, Krstičević, Luketin, Rožić, Zoran Vujović, Zlatko Vujović, Mužinić, Šalov, Boriša Đorđević iz Bora i Šurjak, na klupi Gudelj, Čop, Mladen Bogdanović, Olimpija Ljubljana ->Bracanović, Domadenik, Joško Duplančić, Iskra, Grubor, Dogandžić, Komljenović, Vojvodina-> Svilar, Novoselac, Kosanović, Pavković, Ivezić, Ličinar, Nikezić, Vučeković, Toza Veselinović kao trener da je igrao bio bi bolji od svih današnjih „reprezentativaca“, Vardar-> Georgijevski, Grnčarov, Ilievski, Ringov, Rajčevski ("najgori napadač posle Crnogorca Drobnjaka i Bosanca Musemića mlađeg"), Spasovski, Velež-> Marić, Vladić, Bajević, Mulahasanović, braća Hadžiabdić, Primorac, Okuka, Pecelj, Halildhodžič, Partizan-> Rade Zalad, Golac, Bora Đorđević, Boško Đorđević, Moca Vukotić, Bjeka, Grubješić, Aranđel Todorović, Zavišić.

 

Danas ne znam imena ni naših, samo Tadića znam, ali znam imena menadžera, Kežman ubacuje Sergeja devojačko Savić, Terza ubacivao nekada Lazovića, danas Gudelja, poslednji put je selektor sastavljao reprezentaciju 1982. u Španiji. Učenik škole za ČEKU, Miljanić. I posle Petko. Mogu da napišem knjigu kako je njegova odluka da pozove sina potpuno na mestu. Miljan nije to mogao da učini, jer njegovom su sinu kada je došao u Jugoslaviju --> njemu su ukrali kola. Kada je prijavio policiji, rekli su mu: "Neka ti ćale kupi drugi!" Ta naša omraza na potomke, na primer na sina Branka Pleše, na ćerku Liljane Marković, i sve u tom stilu, odražava nepojamnu neostvarenost palanke, poturčenost seljaštva koje je naučilo da sve ima preko veze, pa ako je neko nečiji sin, mora da je preko veze. U isti mah se pučina oduševljava krvavim bogatstvom kič selebritija i na pravi nepotizam svršava od sreće. 

Oversættelse til dansk

 Min oversættelse til dansk ved Christina Hesselholdt 

Šta ako pobedi Tramp?

 

Pa, ništa.

Globalno, jelte, ionako smo propali, mi kano globus, ljudska zajednica, humanizam bez renesanse. Zbog klime, da. Ništa nije učinjeno na vreme, sada je kasno i najebali smo. (Kako reće Nils de Gras Tajson: “Hoćete na Mars da ga teraformišete? Imate para i ideja za preseljenje na drugu planetu? Pa, uradite to na Zemlji, jeftinije je!”(

 

Elem, šta ako pobedi Tramp, a pobediće ako ga ne ucmekaju, jer Bajden liči na ono kuče iz American Dad, na kuče koje radi na baterije.

 

Prvo, biće manje bombardovanja stranih zemalja; Tramp je samo jednom poslao svoje avione, srećom nije pomešao Siriju sa Srbijom, i u tom slatkom izolacionizmu mnogi će se meksikanski seljak i etiopsko gladno žgepče ovajditi: duge su liste pobijenih od Obaminih i Bajdenovih krvavijeh rukah. Dalje, Tramp će da pritisne Kurtija i onu njegovu medenu zamku, norvešku snajku. Dalje, Ukrajina i naša opozicija će moći ostatak kože da oberu pa da okače na šiljak. Što nije šteta. Znači: iseljavajmo se, koji možete.

 

Svet je propao ne “samo” klimatski i geodezijski, već i ideološki: nema više liberalnih vladara i vlada, ostao Žustin Trudo sam čirak među vihorove, nema više socijaldemokratske simbolike i Ulofa i Fransoe i Angele i Makariosa. Na sceni su tehnomenadžeri oženjeni medenim zamkama i u rukama korporacija.

 

Ništa se neće promeniti a da to bude relevantno nama ispred trafike pored pijace Cvetko. Amerikanske snaše će malo više patiti, da, biće kao amiške zabrađene supružnice, te domaćice će morati više da kuvaju i nema abortusa, bato, a klinke će u jagodinski model: na depilaciju pa na motke i na Bunga Bunga žurke.

 

Ne ložite se.

I sećanje je oteto

 

Two stooges at work

Istorija umetnosti, od Hegela i Šlegela naročito, ali i pre toga, u fanatizmu Lojole na primer – pati za boljom prošlošću. Kako rekoše Drago Plečko i Dragoš Kalajić: “Nekad su gušteri bili dinosaurusi, čoveci nadjudi, gliste su bile zmije, a kite mravoklopi”, a ovo poslednje je kapitalizovala nedojebana baba Margerat Mid, kada se oduševila među golim divljacima i postavila temelje nakaznog antropološkog sinkretizma koji je u rukama šonjastih kanadskih antropologa odmah posle II svetskog rata postao osnova političke filozofije Ujedinjenih Nacija s tom diversifikacijom i pohvalom ljudožderima = današnjim multikulturalizmon. Jer, nisu otuđeni kao mi truli zapadnjaci.

 

Elem, odmah posle Srednjeg veka počinje ta kuknjava za boljom prošlošću, Humanizam i renesansa su kukali za Antikom, Romantika za viteštvom Srednjeg veka, Barok za niskoetažnom arhitekturom, Rokoko za debelim ženama, srednja zapadnjaćka klasa za ludim pečurkama Amazonije, Balkanci za Barbarogenijem koji ne pere noge i kara blede, pegave Engleskinje i Norvežanke, a Plečko i Kalajić su uz to saglasni s Denikenom da su vanzemaljci gradili piramide, nuklearke i da su oni prvi leteli NLO-ima na zemaljskom nebu. Jedinu korist od svega toga imala je Kiti Svon kada ju je, pošto je, jadna, izgorela na lomači tokom snimanje jedne koprodukcije, svojim pomadama izlečio Jovan Šaljić, đed koji brkove suče i nekada je spasavao oborene amerikanske pilote za vreme II svetskog rata...

 

Danas žalimo, kako ko, za 1960-im i 1970-im, zbog muzike i Vudstoka i zulufa i panka, neki čak i za 1980-im, zbog tarzanskih frizura Vlade Čapljića, Bajre Župića i frizura Mersihe Čolaković i Zane, ali većina nas žali za fiskalnom 2019. – poslednjom godinom slobode, pre nego što su svetske strahovlade iskoristile histeriju zbog kovida da nas bocnu i stave u torove i sjebu načisto.

 

Najgore u svemu je što su nam oduzeli pravo da žalimo za titoizmom. Ne smeš ni da uzdišeš za tim dobom, jer konvertovani fulbrajtovci, tipa levi čukalj Branka Milanovića ili desno kurje oko Miše Brkića, ima da ti skoče za_vrat i iskijaćeš tu svoju nostalgiju. Jer, znaju oni da je to bila diktatura, smetaju im Titine tanke nogice, pudlice i maršalsko odelo. Staračke fleke i sletovi. Danas kada novinari pepeljastog lica (vidi sliku) komentarišu sliku sa stadiona, ne smeju zvuk da komentarišu:  zvižduke zovu podrškom, ono što vidimo kažu da ne vidimo, nepismene navijače seljake proglašavaju vrhunskim rodoljubima a mafijaše rojalističkim naslednicima prestola. I sećanje na bolju prošlost su nam uzeli, a nadu u budućnost odavno nemamo. 

Nekada

 

link::::::: Danas ovoga nema

Danas nije moguće snimiti film bez guzatih crnkinja, 

zbabanih Azijki, šonjastih muškaraca s čarapama u sandalama, 

mutanata sa šiljatim ušima i 

vanzemaljaca s glavama poput plavih patlidžana.

A vidite kako je nekad bilo.