Thursday, June 5, 2025

LJUBAVNO PISMO (Vodvilj Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića u režiji Branka Kičića, premijera mart 1994)

 

9. red, sredina.

LJUBAVNO PISMO (Vodvilj Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića u režiji Branka Kičića, premijera mart 1994)

* * * 

Izveštaj s ko zna kog po redu gledanja (april 2025.g.)

Jedva sam došao do ulaznice. Godinama gledam ovo, i dok je igrao Kičić i dok je Ivan Mihailović zamenjivao filmski i serijski zauzetog prethodnika, i –>  eto: bio sam u zabludi da je dotle sve vreme, još od 1994. –postava bila ista, ali ne: počelo je s Borisom Milivojevićem u ulozi Sonija i Ljubišom Bačićem u ulozi patičara sa Mlitvica,  to jest matičara sa Plitvica. A Ružicu je u početku igrala slatka Dušica Sinobad. U tim godinama oko premijere, život mi je bio težak...

Trebalo je predstavi da se uigra, nešto slično kao „Krčmarici Mirandolini“, menjalo se dosta i utezalo, zapravo više se dodavalo nego utezalo.  (I „Pristanak“ Nine Rejn i u režiji Neobojše Bradića,  na ovoj istoj sceni, počeo je kao dvočinka, pa kada su uvideli da to nije praktično, ukinuli su pauzu, štrihovali desetak nevažnih minuta i eto bolje predstave).

I tako, u početku je „Ljubavno pismo“ bilo malčice drugačije i snimak iz 1998. pokazuje da je I čin trajao 1 sat i 15 minuta, a drugi oko 50 minuta. A onda je praksa dovela do najboljeg rešenja: I deo neka traje 1 sat i 45 minuta, pa pauza, i onda se II deo smandrlja za 45 minuta do najviše sat i svi srećni. Godinama sam tako nosio 2„bonžite“ i jedan „lajon“ i jednu „mars“ čokoladicu u džepovama džepuša, da u pauzi dignem šećer. Sada sam opet utanjio s parama i dogodilo mi se ono čega sam se užasavao – imao pa nemao – te nema slatkiša u pauzi, a ulaznica kao u doba Kokana Mladenovića, 2000 dindži. Da je on još upravnik, koštala bi 4200. (Da sam imao pameti, štedeo bih za hranu, ali kad mi je kultura toliko važna... Kad već to rekoh: može li neko da mi pomogne u nalaženju posla? Portir, čuvar, korektura – bilo šta, za minimalac?! Hitno je! Hvala.)

I kažem jedva sam došao do ulaznice, jer se već godinu i po narod leči pozorištem, kao da je 1993. godina i inflacija, evo kao da čujem ondašnjeg Mimu Karadžića kako pokušava da bude duhovit: „Jeftino vam je pozorište, za kilo jabuka imate celevečernju zabavu...!” U aprilu sam dolazio šest (6) puta u Atelje i svaki put zapitkivao blagajnika „da li je neko vratio ulaznicu za ‘...Pismo’” i on mi pretposlednji put reče: „Evo, kad ste rekli ono da dolazite opet, 25. na ‘Rolerkoster’? Ako neko vrati ulaznicu, sačuvaću je za vas!” I sačuvao. Deveti red, sredina. Ali, ispred mene uvek mora da sedne neki glavonja. Ali barem nije me niko šutirao u leđa.

Evo slike glavudžana:::::


Za vreme predstave, pre one igre „Zanimljive geografije” ili zemljopisa, kako smo mi to zvali, Miki Krstović (Voja Soldatović) je nešto kasnio s pojavljivanjem a svi već sedeli za stolom. Tanja Bošković (Fransoaz Soldatović) ga je potražila i on se vratio s poslednjim ostacima nekog zalogaja u ustima. Sad, čega – tablete nitroglicerina zbog srca ili „bonžite“ zbog pada šećera? Zeremski (Oliver Kljajić) ga je ne previše tiho upitao: „Jesi li sad dobro?!”

Predstava je trajala 15-ak minuta duže. Za to je krivo Dubravkino (Mijatović, „Leposava Soldatović“) ekstemporiranje u završnoj sceni I čina, tamo kod vartburga lubeničara. Ono kada razgovara sa „Sonijem”. A ipak je ovog puta izostavila ono vežbanje u držanju daha pri izgovaranju AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA dok ne ostane bez daha. Ona tu ume da se zanese, na radost gledalaca i na zasmejavanje Gordana Kičića, onda i on dobaci koju i tako... U sceni pucanja cevi u kuhinji, Zeremski se držao štosa koji je izmišljen tek u drugoj deceniji igranja – „praviš od kujne car wash” – a nije rekao „kuhinju na vodi”, što se izlizalo jer – ode nam glavna železnička stanica, unakaženi smo carom Dušanom koji liči na kipara, nikada se neće otkriti ko je ucmekao čuvara u Sava Mali, srušen je hotel “Jugoslavija”, srušiće i sajam, ode sve u tandariju. (A, osim toga, momčad predstave nije unisona u političkom smislu: Miki i Tanja demonstrativno ne žele da nose zastavu podrške studentima, ali – kao i Gorica što toleriše Seku posle „Lažljivice“ na sceni „Petar Kralj“ – neće da se ograde, samo su zasebni. Imaju svoje razloge.)

Evo videa podrške studentima:::::


Zeremski je povremeno nosio šešir kao u prvim godinama igranja; s njim je ličio na Miroslava Krležu koga su greškom zaključali u sauni pa se istopio.

Kako to da je tekst produžen za najmanje 1 sat? Pa, dodata je ona urnebesijada sa zabunom šta je prašnik a šta tučak. Dubravka Mijatović je dobila pravo da improvizuje u tri scene, kod Ružice u njenoj sobi, sa Sonijem u garaži (tu dodaje 15 minuta najmanje) i kod opisa letovanja. 

  
                                         ("Da pričamo o   književnošću?!"::: kasnije je uvedeno.)

Zeremski dodaje nekoliko minuta pred ogledalom i dijalog sa sinom je proširen. Igra zanimljive geografije je proširena i gustiraju je svi. 

Pojačan je topovski udar kod ulaska matičara. Takođe su i dijalozi Olivera i Fransoaz u ljubavnoj zabuni razrađeni i bolje je objašnjeno to nalaženje pisama i seljenje istih iz ruke u ruku. Kada Zeremski ("Oliver") treba da izvuče pismo iz Tanjinog grudnjaka, već godinama pali štos „Drugo izvlačenje!“. 

                                                                
("Drugo kolo!"::: tek je kasnije uvedeno.)

 Soni je dobio desetak minuta da nadogradi pisanje pisama, na primer „da li se 'da li' piše zajedno ili odvojeno“ – e to je dodato tek kasnije i, uopšte, data mu je prilika da uživa u toj samostalnoj sceni, kao i u sceni kada ke obućen kao žensko. I Ružica je dodala znakovit i značajan tekst u svojim vajkanjima „o drugarici koja čuva odeću onima koji idu na noćno plivanje“ i slično.


 "Pusti ja ću, draga, bliži sam!"

"Čika Vojo, zamolio bih Vas da se ne izuvate...!" 

Zanimljivo je kako neke stvari koje su u prvim godinama bile baš smešne gledaocima – sada više nisu i uvek se pređe preko njih. Na primer, kada se Fransoaz vrati iz toaleta i kaže „Imala sam muku“, a Voja kaže: „Pa što toaletu da se poveriš, zašto ne meni, ja sam ti muž!“, publika se danas uopšte ne smeje, i ne kapiram zašto, dok na snimku iz 1998. tu je urnebesan smeh i čak aplauščić mali.

Tekst, valjda diplomski rad dvojice frendova iz generacije devetsto šezdesetih, predstavlja vremensku kapsulu urbanog slenga i vicoteke grada Beograda, pre svega Vračara i DorČola, ono, tu oko Osme sednice, kada je sve otišlo u kurac, pre nego što su dizelaši uveli poštapalicu “brate” u svakodnevni govor, to je onaj humor u vreme druga Tita i posle njega on, ono vreme ljudske podele na zabavnu mjuzu i narodnjake, „Hit 202-ojke“ i „Poselo 202“, na građane i seljake, partijce i vanpartijce. Kostim Olgice Milunović je doslovno prikazao likove, vojne džepuše i papuče i gornji deo trenerke za Višeg vodnika JNA, satenska košulja i građanski pederizam kozmetičara, i dalje tako sve po redu, scenografija Darka Nedeljkovića je statična „paralelna montaža“ dve kuće (kao regali i nameštaj u SFRJ 1976. pada mi na pamet!), zid do zida, na dva nivoa, sa nacrtanim kuhinjskim elementima, sa džinovskim gumenim palcem na Vojinoj ruci i gumenim ribama koje se bajagi praćakaju dok se ne umlate oklagijom i tako dalje. To je sve za školsku priredbu dovoljno, ali nije bitno, jer ono što publiku privlači u salu jeste fakat da su živi, i glumci i publika. Možda ne razmišljaju svi na taj način, ali to je to, makar podsvesno: svaki put kada vidimo one glumce da još mrdaju – obradujemo se, jer još smo tu.

Vodvilj je to, prema tome zabunu u vidu ljubavnog pisma koje greškom prelazi iz ruke u ruku i tako izaziva lančani potres, uopšte ne treba uzimati za ozbiljno: vodvilj je stvar glumaca i njihovog zadovoljstva. Zadovoljni glumci – zadovoljna publika. Beogradski duh, definitivno nestao otprilike 1993. u vreme najgore inflacije i mraka (doslovno i metaforično, zbog nestašice struje & ideološkog mraka), a opelo mu je nenamerno održao (kasnije obožen i pogružen) bend „Partibrejekrs“ u bašti KST-a juna 1991 – videti koncert i opis postavljača videa (tada su brejkersi zvučali kao "Oružjem Protivu Otmičara")::::

 


...Elem, sačuvan je taj beogradski duh u ovom tekstu a do daljeg i u predstavi. Pretpostavljam da su dva drugara počela da pišu ovo oko 1981, pri upisu na FDU. Sada obojica lapću zapadnjački standard, crkli dabogda, a ja ostao zaglibljen ovde da umrem i povremeno se tešim filmovima i predstavama. 

I da, kao i uvek: Duško Ašković, pre nego što ulazi na vratanca levo od scene  da bude inspicijent i sufler  sa zadovoljnim smeškom ošacuje prepunu salu... 

  

No comments:

Post a Comment

Šansa