r.; Sidni Lumet; ul.: Filip Simor Hofman, Itan Houk, Mariza Tomei, Albert Fini
Poslednji film Sidnija Lumeta mi je promakao jer u to vreme sam još gladovao i internet mi je bio na dajl–up. Nedavno sam na jednom blogu naleteo na jednu našu kritiku – pomenutu povodom nagrđivanja nekog drugog filma – pa sam pogledao uradak na ruskom sajtu s bugarskim titlovima.
I gle sad ove dve stvari: 1) „shit!“ se na bifarskom vika „мамка му!“ a „what the fuck!“ se vika „по дяволите!“; i 2) „Đina Hanson“, tj. Mariza Tomei ima istu crvenu mađnicu na crnom koferu kao i ja!
[spoiler sve vreme!]
Kraj filma je malo zbrzan kao kod Veljka Bulajića u „Velikom transportu“. U pogledu rešenja s položajem kamere, međutim, nije istina da je ovo nešto različito od ranijeg Lameta, jer on nikada nije bio vizuelno ekscentričan, njemu je bilo glavno da naturalistički ispriča priču (kao i Majku Nikolsu) i da provuče moralističku agendu. Ovde on dekonstruiše siledžijstvo, beskrajnu mržnju u nižesrednjeklasnim familijama i slabićstvo kod sinova koji bezuspešno pokušavaju da dostignu manly uzor svog oca. Kod žena, pak, dekonstruiše pasivnu agresiju – kako muče muževe verbalno neiskazanim ali neverbalno prenetim naredbama: „Budi muško“. A tu je i rediteljev stejtment o „nikad nezabeleženom stepenu nasilja danas...“ Scenario je napisao Keli Masterson, čova koji je adaptirao knjigu o ubistvu Kenedija tako da se u filmu ič ne pominje Huver i to je kao kada bi neko pisao scenario o Staljinu a da ne pomene Tita. Kakva knjiga, takva i adaptacija, neki bi rekli.
U filmu je reč o neuspeloj pljački. Sve što je moglo da pođe naopako, pošlo je. Dva brata, jedan sredovečan i zaposlen u velikoj čelično–staklenoj zgradi (Endi, Simur Hofman), a drugi u Hristovim godinama, ali luzer koji ne može ćerki eksurziju da plati niti ženi da vrati dug (Henk, Itan Houk). Otac – Albert Fini – strog je i hladan otac, good provider, nezadovoljan time na šta su mu se napravili sinovi. Irska strogoća. Sredovečni sin je samo naizgled uspešan biznismen. U stvari proneverio je lovu, zavisnik je od heroina, žena – Đina, rekoh već, tj. Mariza Tomei – vara ga s rođenim bratom. Čoveka muči kriza srednjih godina, manjak smisla i to što mu preti aps kada otkriju da je maznuo pare. A verovatno i hlesterol do plafona, slaba prokrvljenost leve srčane pretkomore, impotencija i čir na želucu. I on smisli da opljačka draguljarnicu rođenog ćaleta uz pomoć brata. Uz pomoć kilavijeg brata.
I tu sve polazi naopako. Henk se utronja i angažuje ortaka, Bobija, u radnji ne radi „samo neka“ žena, neki babac, već lično majka iako je najavila da tog dana neće raditi, Bobi ucmeka bapca, babac ucmeka Bobija, Henk u automobilu koji je posle odvezao na pranje zaboravi važan trag u vidu ce–dea, Endi se posvađa s ocem friđkim udovcem na daći, pa posle pukne i rasplače se pred ženom, koja odluči da ga napusti. U nastupu pasivne agresije ona mu prizna da ga vara s bratom, samo da bi se osvetila što nije u centru pažnje.
Ali stvar se samo usložnjava. Bobijeva udovica saznala je kako joj je muž poginuo, pa s bratom kretenom i šibadžijom ucenjuje Henka za lovu...
Može li gore? Može, o da, može. Henk je slabić i požali se bratu koji je očajan i povede bracu kod svog tetkastog rodno neodređenog dilera da ga opljačkaju. Pritom ubiju i oblejalu mušteriju u heroinskom dremežu i dilera, zatim bafatirani odu kod udovičinog brata, Endi ubije udovičinog brata a udovica ustreli Endija.
I sada dolazi do onog zbrzanog kraja. Dotle je sve bilo fenomenalno, teče kako treba, Šabrol Nikols Odijar, svi oni bi potpisali režiju, jer sve je savršeno: Simur Hofman je negativac s nekom dušom, Itan Houk je slabić s potencijalom da možda postane Timoti Olifant ako bude vežbao Tai Či 7 minuta dnevno, Mariza Tomei je manipulatorka bez premca plus su joj sisići još kao čiviluci, Fini je u fazi klintonovske spuštene donje usne, dupe mu je matoro i smršalo, ali ta žalobna gluma jebote, Majkl Šenon kao udivičin braca, siledžija Deks, baraba je teška, sve pet ---> ali odtle dramaturški je sve zbrzano i previše se poklapa – a stvar je u tome da se ništa ne poklapa! – kao u našim neuspelim imitacijama trilera, to bi tako Rajko Grlić možda uradio, ili kako pomenih i Veljko Bulajić ili Žika Mitrović...
Otac – Fini – prati starijeg sina i vidi kako oni jure taksi, stariji sin s koferima (pokazano nam je da je izvadio pasoš iz fioke i metnuo ga u džep) pa posle vidi kako mlađi sin beži, dolaze policijska i ambulantna kola a iz udovičine kuće iznsose ranjenog starijeg sina i tata ode da ga poseti i onda ga uguši u bolnici uz jedan smešan trik s onom mašinom koja prati EKG. I samo tako se izvuče... To je totalno neubedljivo.
Ali Lumet je dotle moralista kao i uvek i bez greške raskrinkava slabićstvo, laž, pasivnu agresiju, aktivnu agresiju, manjak fizičke hrabrosti kod muškaraca, prikazuje stamenu muškost patrijarha kao da je Ken Louč, pa opet raksrinkava podlost žena, rečju – rasap savremnog američkog društva niže srednje klse, one ljude koji u kuhinjama sa stolovima pokrivenim mušemom gledaju sapunice i jedu supe iz kesice.
Sve dok otac nije video kako mu starijeg sina iznose na nosilima u kola hitne pomoči, bio je ovo savršen film. A onda zbrz–brzotrz. Itan Houk je berčekovski sazreo/ostareo i odigrao je čiku na rubu nervnog sloma, nema slabo odigrane uloge u ovom filmu, možda se čak može – evo i ja da to jednom uradim – spočitati malo mizoginije: ženski likovi su tu da peru, kuvaju, pokazuju sise i da budu u senci muževa koji „donose platu na sto“. To ne liči na Lumeta. Šalim se. Liči, liči, nije to mizoginija, već je Lumet orijentisan na irski i jevrejski milje, odnosno porodične stege u tradicionalnim porodicama. I ovo je fin konac njegove karijere u tom pogledu, jer je tim miljeima i počeo.
Njegovi muški likovi imaju jak etički kompas, a kada zgreše, onda ih krivica mući makar i nesvesno. Tipičan lumetovski čin je kada Henk, odlazeći s mesta zločina – Endi je ubio Deksa, brat ,mi je ranjen, iz druge sobe se čuje plač deteta – dakle on uplakanoj udovici baca pare iz torbe. Jer on je dobar čovek, uprkos svemu... Njega muči krivica zbog ćerke kojoj ne može da priušti ono što imaju druga deca, muči ga ubijeni babac u draguljarnici, muči ga što je izneverio brata (u nekom smislu), on se zaista nije navikao da nekome nanosi zlo! Žene su se pak prozlile od tolikog žrtvovanja za familiju. Njihovo varanje je stejtment – i mi smo čoveci! Njihovo nasilje je pasivno, osim kada se dohvate pištolja. Lumet bi bio dobar katolički pop da nije reditelj. Ali kao reditelj je omanuo u poslednjih 12 minuta filma...
Muzika totalno neupečatljiva, ne bih mogao da kažem da li je uopšte bilo neke muzike. Ovo je inače snimano digitalnom kamerom, pa se nema šta reći za umeće direktora fotografije, ali valja zabeležiti da je Lumet u 82. prolupao kao i Linč potkraj života i oduševio se time što se „ratosiljao bede u vidu snimanja filmskim kamerama“, a navodno je rekao i to da se možda ne bi ni odvažio da snimi ovo da nije imao digitalnu kameru na raspolaganju.
No comments:
Post a Comment