Feljtonizam u književnosti ima svoj pandan u adaptacijama filmova za pozorište. U oba slučaja se autori oslanjaju na predznanje, koriste gotove module, usvojene i rasprostranjene zablude i/ili istine u formi izrekâ, omiljenih citata, poštapalicâ, legendi o događajima i filmovima koje su ostale da žive. Horizont očekivanja je vrlo lepo popunjen, nije dozvoljeno izneveriti ga, a majstorstvo je uneti nešto svoje, prilagoditi brz film staloženijem pozorištu, nadoknaditi manji broj glumaca njihovim bravurama, presvlačenjem i slično, a najvažnije od svega je uživati na bini, pa će i publika na sedištima da uživa. “Buha” već ima uspelu adaptaciju filma “39 stepenika” što sam gledao mnogo puta i opet sam u apriliju i opet ću u maju, a sada sam pogledao i ovu.
Ken Ludvig je reducirao broj likova, a nekima je promenio duh i funkciju. Misionarka Olsonova je tako i dvorkinja grofice Dragomirov (Katarina Gojković, kojoj su, jadnoj, opet dali da igra ženu mnoooogo stariju od nje; pa šta je to s rediteljima?!), Olsonovu igraju dve glumice, meni se zalomila Anja Pavićević. I čitav duh filma je Ludvig preoblikovao u komediju, kao i u “39 stepenika” uostalom što je urađeno, u pitak i brz brodvejski vodvilj; drugačije ne bi imalo smisla (išli bismo u Kinoteku onda), ovo je plemenita zabava a ne filozofski dijalog o smislu svemira. (Takvih plemenitih vodvilja visoke (moždano)nutritivne vrednosti ima dosta i u “Slaviji” i u “Akademiji 28”, premda snobovi svisoka gledaju na te teatre.)
Predstava deluje raskošno, ali uveren sam da nije koštala papreno. Ipak je praznik za oči. Kad vidim funkcionalna vrata na sceni na koja može da se uđe i izađe, pa još kada ih ima više, kad vidim stepenice i kulise, kao u “Kulisama”, “Histeriji”, “Posetiocu”, “Simptomima” – ja se mnogo obradujem. Kao kada ubiju ajkulu na kraju Spilbergovog filma.
Elem, scenografija (Vesna Popović) pokazuje i restorane i hotele, kao i oku primamljiv i funkcionalan niz od tri kupea, dekorisanih kao 1930-ih, petero vrata ima, po jedna u svaki kupe plus dvoja bočnih, osvetljenje i prozori stvaraju ušuškani dojam voza koji piči kroz snežnu noć, čak su i stiroporne pahuljice padale prilično dugo. Pre početka, na teškim zavesama projektovan je naslov predstave, a sa zvučnika je frtalj sata i više pre podizanja zastora išla ona divna muzika Ričarda Rodnija Beneta iz Lumetovog filma iz 1974. I mene naravno preplavi nostalgija, jer s kevom sam gledao film u bioskopu “Šumadija” iste godine. I ta muzika je kombinovana s onom najavom sa zvučnika u Istanbulu (snimljeno je to naravno sada, ponovo) i to je zaista lepa dosetka i mogu zamisliti da je ova predstava hit i za decu, sa školom. Naravno da smo gledali film i pred očima su nam Alber(t) Fini, Martin Balzam, Vanesa, Šon, Vidmark, Entoni, Lorin Bekol itd. Lik Arbatnota je ražalovan i igra ga Viktor Savić (on mi se zalomio, a alternacija je Vladan Dujović) koji mi je i zbog odela i glasa i svega drugog ličio na Ričarda Haneja koji je zalutao iz “39 stepenika”; dok mu je ljuba Deben(h)amova nekako stidljiva i plašljiva, a ne jebežljiva aždaha kao Vanesa Redgrejv. Pomenuo sam već izmenu u funkciji Olsenove (i smanjenje njenog udela), vlasnik kompanije Buk je stalni pratilac Andrije Miloševića, Igor Damnjanović, koji mu je, Miloševiću, u životu i karijeri izgleda postao garderober, paž, posilni, njegov Čiko i njegov Minja Subota (možda se i guze?). I on kao da je zalutao iz “Krčmarice Mirandoline”. Ali ja ne zanovetam, nemojte misliti, niti kritikujem ljude – tako je Ken Ludvig zamislio – i pošto (=nakon što) sam uporedio ovo izvođenje s mnogim anglosaksonskim u Americi i Engleskoj kao i u Danskoj (hvala Jutjubu), mogu da kažem kao i za “39 stepenika” —> “Buhina” je najbolja iz nekoliko razloga. Prvo, ne igraju je deca iz omladinskog pozorišta. Drugo, vernija je i filmu i Ludvigovoj adaptaciji. Treće, ipak tu ima i mesa a ne samo krompira, predstava nosi setnu, čak moralističku poruku, a vi se smejte ako hoćete.
Od Andrije Miloševića sam očekivao zevzečenje, ali on je začudo uneo primetnu dramsku notu uprkos manirističkom scenskom govoru. Kostim (Marina Medenica) obezbedio mu je zamašnu stomačinu, odelo po propisu sa sve onim gamašnama, na brcima se nije insistiralo, jer, kao što rekoše Mustafa Nadarević i Miki Manojlović, “Sirano se ne glumi nosem, no dušom!”, već na žovijalnosti i simpatičnoj uobraženosti. Ovaj Poaro nije aseksualna tetka, već bucmasti pičkolovac koji pazi da ga ne u’vate. Kada sam dakle gledao filmač u “Šumadiji” fiskalne 1974. bio sam faciniran fotografijom Džefrija Ansvorta, čeličnoplavkastom svetlošću u noćnim satima, i sledećim scenama: 1) kada Račet svoga sekretara sadistički tera od stola a ovaj taman seo gladan da jede i lepo pobiberio supu; 2) kada Poaro (Alber/t/ Fini) trepće kada ga ubace u sekretarov kupe, pa kako srče zeleni liker i kada kaže “Thank God we are not young!” 3) kada u svom kupeu Poaro čita novine i maže ruke pomadom i stavlja mrežicu preko brkova; 4) kada na mrežicama za šešire pred svedocima čita deo poruke na nagorelom parčetu papira. (U adaptaciji se Poaro ipak napalio na groficu Mađaricu, a njen ljubavnik ili muž je elegantno šutnut u dupe.) I otad je za mene Fini ostao Poaro. Od ovih scena s velikog platna iz “Šumadije” u adaptaciji je ostala samo ona scena sa nagorelom ceduljom, koju smo mogli lepo da vidimo na video bimu. Naime, predstava je vrlo verno i efektno opremljena video instalacijama, najpre kao u samom filmu onom uvodnom scenom kidnapovanja, pa snegom itd, a evo i tu poruku smo mogli lepo da pročitamo na ekranu.
Adaptacija je rešenje zagonetke postavila malčice prerano, da bi više dala prostora moralnoj dilemi, što je paradoksalno, budući da je reč o ozabavljivanju jednog kriminalnog filma, ali eto, može se biti i suptancijalan u vodvilju, govorim ja to stalno. Tako da je poslednjih 40% predstave jedan samostalan vodvilj u kome prevladavaju romansa i bravure Miloševića, Damnjanovića, ali i Jelene Trkulje kao karakondžule Habardove i – ne na kraju – Branislava Platiše koji je dosta pažnje ukrao u dve uloge, kao kondukter i glavni kelner. Miloševićev Poaro ubedljivo morališe na kraju, jer odbija da tek tako prihvati zaključak koji, mislim, baba Agata natura, da se ne treba zakona držati kao pijan plota. Mislim, ono, Rečet je zaslužio da ga ubiju 100 puta. Samo to ne treba govoriti baš svakome.
Da li su i ostali glumci mogli dobiti više prostora da se razmahnu, to je pitanje za FDU. Meni je predstava bila praznik za oči, uši i dušu. Prostor ustanove kulture “Vuk” ima neku energiju, s onim starim plišanim stolicama u kojima su čestice prašine još iz 1980. Zadimljeni kafić, džin&tonik i votka, tu je Ejdus dovodio svoje diplomce da igraju predstavu “Brod ludaka”, a profa drmne duplu votku pre šoua, pa “Akademija 28”, zadimljeni restoran s pristupačnim jelovnikom kao nekada u nepostojećoj “Kasini”, tvrdo kuvano jaje maltene badava, pijanista svira kao sa trake “Čamac na Tisi” na ripit, nešto se gricne i inhalira dim za rak pluća pa se ode na predstavu ili film, sedišta opet plišana i stara, tako stara... Kultura, bato.
No comments:
Post a Comment