r.: Spajk Li;
ul.: Denzel Vošington, (devojačko Vašington), Džefri Rajt, Ilfeneš Hadera,
EJSEP („Čim prije“) Roki, Džon Daglas Tompson, Rik Foks (kameo), Majkl Pots,
Remek–delo Spajka Lija!
Ne znam ko mi
je sad preporučio ovaj film, za Чемпиона мира bilo je to po
šahovskoj liniji („zamlaćuješ se šahom, imaš rejting itd.), a za ovaj kanda po
lurmanovskoj („gle, anahronizam!; gle, kao Kopola što je poludeo!“). I pogledao sam ga
na ruskom Jutjubu u odličnoj rezoluciji.
Preliminarne napomene
Nisam
stručnjak za Spajka Lija, to odmah da kažem. (Jednom sam se već očitovao da –
kao (n)i Desanka – nemam više vremena...za crnce, Indijance, iranske i turske
reditelje koji snimaju iz zatvora, Kurde, afroFrancuze, romske džeparoše po
Skandinaviji i slično. Ne mogu ja sve to da postignem. Beogradski duh,
Jugoslavija, Hladni rat, Leka, Tito, Suecka kriza – malo li je?) Meni je Spajk
oduvek bio kao čiča Toma ili ona bakuta što nije ustala u busu i to je to. Državni crnac, a Indijanaca je ionako nula u filmu, ona šačica preživelih se bave kockarskim biznisom i čekaju Miru Adanju Polak da ih intervjuiše za Nedeljno popodne. Ono
malo što sam ždraknuo u njegovo stvaralaštvo
reklo mi je da mu je estetika (kako) vazda bilo jednako bitna kao i poruka
(šta) i da je bez obzira što je terao rasnu agendu – još u špilhoznama se zadojio
šesetosmaštvom, i kao što reče Pavić za svoju generaciju; „bio sam premlad da demonstriram
i palim se na Otisa Redinga, a prestar za Čaka Berija“ – dakle on je bio pre svega školovan
reditelj, ni traga od žilnikovštine i naše crnotalasovštine ponikle u Kino klubu
(posle čijih filmova poželite da ih pošaljete na doškolovavavavanje u studio
„Gomon“ da nauče sinhronizaciju, continuity i da ih naterate da prepišu knjigu Film Technique and Film Acting od Pudovkina).
Ima energiju
Džejmsa Brauna i nadrndanost Vilsona Piketa, ali ga estetika u montažnoj sobi uvek odvede na Otisa Redinga. Rođen u Atlanti u familiji sekularnih i obrazovanih
crnaca, tamo je i studirao, da bi magistrirao na Tišovoj filmskoj školi u
Nevjorku, koji mu je postao dom onako kao Vudiju Alenu. On je izdanak one loze
američkih intelektualaca, odraslih na varenici i popari, antičkoj kulturi i književnosti, kao što Ugrešićeva
lepo opisa Amera u Forsiranju romana
reke: „Nas je oduvek bio glas da smo nekulturni i netradicionalni, pa sam
završio 3 faksa i 11 kurseva...!“ – kaže Amerikanac Pipu Finku na hrvatskom
književnom festivalu. Takvi amerikanski intelektualci imaju radnu sobu s više
knjiga od neke naše opštinske biblioteke, i slikaju se u fotelji ispred kamina, na
čijoj nahtkasni caruju poprsja Aristotela, Betovena i Džordža Uošingtona
(devojačko Vošington, a u Turkije se klicao Vašington).
Ovaj film je
nominalno rimejk Kurosavinog High and Low
iz 1963. Na jednom ruskom sajtu pogledah i taj uradak s engleskim titlovima.
Prvih sat i 13 minuta to i liči na rimejk, transponovan u američki mentalitet
sa sve mobilnim telefonima, internetom, itd. Ali, Spajka Lija estetika uvek
vuče na parodiju, na satiru, na pokazivanje svoje načitanosti. Ovo nije
kurosavinski film, nije ni šabrolovski film iz one serije iz 1970-ih s genijalnim Mišelom Bukeom
pa da gledamo čoveka koga muči krivica i njegovo veličanstvo Angst s velikim
„a“ ili Šmerc (s velikim „š“). Ne, Spajk se ovde raspištoljio kao Odijar u Emiliji Perez, kao Vudi u svom jedinom
mjuziklu, kao Kopola u „Megalopolisu“. Kao Lurman u „Mulen Ružu“. Ovaj film je
napravio kao starac koji se i dalje menja.
Aleksandar Gatalica je u jednom eseju iz
čiste dosade popljuvao stare autore. „Pisci posle osamdesete više nisu
u stanju da ostvare celovito delo, možda im pojedini pasaži uspeju. U starom
telu ni kancerozne ćelije ne mogu da rastu...“ (Ovo poslednje je jedna od
najvećih nenaučnih gluposti na‿svijet:
matorci mogu i te kako da nagrabuse od rakova i u devedeset petoj.)
Spajk Li je napravio film kao Salman Ruždi što je napisao
„Kišota“ i „Tle pod njenim nogama“, za koja dela se – kao što Pančić napisa – može
reći da imaju mnogo mana ali su genijalna. Za razliku od savršenih filmova koji
ne valjaju ništa. To važi i za Odijarovu „Emiliju Perez“ i Kopolin „Megalopolis“
i pozne Skorsezeove filmove. (Jedino ne važi za Almodovarove uratke: oni jeste
da imaju mnogo mana, ali i ne valjaju ništa. On sada snima po
scenarijima Kristijane Amampur i pravi skečeve za priloge CNN-a. I dosadan je
sa spiskom svojih nefatalnih boleština: nesanica, anksioznost, lumbago, išijas,
migrena,) autorska blokada, tinitus, hemoroidi, kočenje kažiprsta kojim piše itd.)
(Nepopularno mišljenje: kod Kurosave i Lija imam utisak da
primećujem Nejpolov sindrom – žal što nisu belci. Kod Ruždija toga neima, kao
ni kod južnokorejskih reditelja koji sladostrasno prave svoje skupljače
perja... )
I, kakav je film, šta ja ono rekoh?
Spajk Li je želeo da se pod stare dane lepo provede (sto posto uticaj
Odijara) pa je, kako rekoh, pustio buvu da je ovo rimejk
Kurosavnog „antikoruptivnog anksioznog ciklusa“ i zadužbina velikog reditelja
je kapnula dobru paru. Li se ipak – u Ruždijevom stilu – poigrao i glavni lik
je legendarni muzički producent, nekadašnji muzičar, gospodar Nevjorka i sveta
i kingmejker.
Film je u mega-sinemaskopu i on uvodnom numerom ilustruje idilu
glavnog lika (koji ništa ne sluti): ta muzika je anahronistička s namerom.
Penthaus Dejvida Kinga ima pogled kao da čika radi u našoj vladi, ta stančuga ima
trista miliona kvadrata, baja Vošington (koji je odavno postao novi Sidni
Poatje) daje ulogu svog života, ne više kao Poatje koji niti sere niti piša,
već kao bogatun koji je zaboravio na smernost, ohol u svojoj površnoj
spoljašnjoj dobroti, kao neko ko baca bombone sirotinji dok ga nose na
nosiljci.
On završi razgovor, a niz stepenice trospratnog penthausa silazi mu
žena, verna ljubav u haljini do poda, kao iz eskapističkih antidepresivninih filmova
1930-ih, kosa kao Veronila Lejk, hoda ona na štiklama od pola metra, štikle ne skida ni u kadi, i
oni vode otužno presladak razgovor na sofi veličine bejzbol igrališta...
...(a sve
vreme panorama s panoramskih prozora jebe nas sirotilju) i kao šlag na torti,
silazi sin, mlad, zdrav, jedar kao ruža, da ga tatko vodi na trening to jest da
ga upiše u elitnu školu za koju će pre svega da igra košarku (Amerika!), vozi ga džipom
nekim, a šofer i batler je verni Dezmond u liku Džefrija Rajta s belom kapicom
kao Šipac bože me oprosti, kuća nakrcana dizajnerskim draguljima, tu se skrcalo
na set design para: Ikea Bauhaus Secesija
Ampir a ima i danskih Pe–Ha lampi i to na kamare!

A batler Pol Kristofer
(simbolika imena i promene boje kapice u kasnijem delu filma je namerna!) živi u devojačkoj sobici,
tamo gde je šifonjer sa koferima na vrhu, ima stočić za kompjuter i krevet i
tranzistor da sluša 202-jku ali on je srećan, i odvezu se oni tamo, a trener
Rik Foks kao kameo igra trenera koji ni po babu ni po stričevima muštra sina
bogatog tatka, tera ih na kaznene krugove trčanja jer ne paze na času, a tatko
King šapne sinu: „Ima da slušaš čika trenera, je l’ ti jasno?!“ a treneru šapne:
„Slobodno ga mlatite, neka je moj sin, ima da se nauči redu!“ A Rik Foks
kao Vukašin Višnjevac i ostali seljaci iz škole Miljana Miljanića – gradi autoritet
tako što bez ikakvog razloga ponižava najbolje igrače. King uživa do granice
oholosti koliko je „na ti“ sa svojim batlerom, on je pun sebe i tu se setih
jedne skaske koju je napisao Milenko Maričić (posle je to objavio sin Gordan
Maričić u knjizi šarolike strukture „Poduke i oduke“, koju sam, kao prvu u
ediciji Mišmaš (baš za takve knjige) uredio za mladenovački „Presing“:
* * *
Ah, šta! Nije baš inteligentno, pada mi na pamet, pridavati sebi neki značaj,
nekakvu važnost. Nije ta misao nova. Počelo je to davno, ja sam se, odrana, s
nekim razlozima naduo. A prasnuo sam kao balon, neće mi se verovati, s radošću
koju, potom, ceo život nosim u sebi.
Bio sam profesor fakulteta u Beogradu i vodio u Novom Sadu prvu generaciju
glume – grupa srpska, grupa mađarska. Režirao sam u punoj formi u beogradskim
pozorištima, na televiziji i svoje adaptacije, bio član svih mogućih žirija
(Sterijina, Sedmojulska, Oktobarska, dve sam i dobio). Dočekivali su me gde god
bih došao, u to doba u Novom Sadu naročito, kao čoveka koji je na granici
genijalnosti. Govorili su tako nešto, a i pisali su mi, u štampi su
izjavljivali nešto u tom smislu.
Prijalo je to, pa sam se i zaboravljao...
A onda, jednog lepog jutra, poručim taksi iz apartmana
novosadskog hotela Park. Za čas doleti. Ulazim u kola i zalupim vratima. Kad će
jedan divan Lala, taksista: „Polako, bato!“ Probušio me je čovek, rasuo sam se
i dok smo stigli do cilja nekako sam se pribrao. Pamtim lice tog, meni uistinu
dragog, čoveka – konačno, gledao sam mu u potiljak – ali za reči i intonaciju
„Polako, bato!“ uistinu sam mu zahvalan.
I – ima li ovoj prezašećerenoj idili kraja? Još malo, prvo
da džiponja pređe most uz ovaj predivni disko.
* * *
I onda opet scena na terasi penthausa. Spajk Li je većinu
scena tu snimio u studiju ispred zelenog platna. To se uprkos napretku
tehnologije vidi i daje cheesy feeling...
King i žena mu Pem se siti ispričaju, ona ode u kuću kad evo opet zazvoni
telefon, identifikacija kaže nepoznat pozivalac. King drži telefon a na prstima
prstenje koje vredi kao grčki dug. Vošington se sledio. Onda kurosavinski kadar
iznutra.
Tako rade majstori. Drž’ ne daj, „Gde si, Pole?“, viče Dejvid, a batler u devojačkoj sobici
nešto surfuje za stočićem, i on dođe i njih troje malo paniče. Zovu policiju.
Ona dođe i namontira gomilu lapotopova za trpezarijskim stolom pod suncima
danskih Pe–Ha lampi kao što se vidi iz priloženog.
(Zanimljivo je da se povodom
filma Rona Hauarda Ransom (kod nas preveden kao „Otmica“) s Melom Gibsonom ič
ne pominju ni roman Ivana Hantera iz 1959. ni Kurosavin film, a da se povodom
ovog filma ne pominje Hauardov uradak.) Li je zacrneo svoj film, jedini belac
je jedan član detektivskog filma koji likom podseća na Dejvida Morsa...
Svaka sličnost (a već je dosta izmenjeno) s Kurosavinim filmom
se završava time što je kidnaper greškom oslobodio Kingovog sina Treja, a
zadržao batlerovog sina Kajla. Tu sada dolazi antička dilema: da li će King
da plati za sina svoga vernoga ađutanta?! On se, pazite sad, nećka. Premišlja
se. Nagovaraju ga žena i sin, batler se duri. King ode u svoju radnu sobu –
joj, koja scenografija, nameštajem da se opremi čitav grad a knjigama da se napune 3
opštinske biblioteke – da se mitski pogovara s pokojnim rok umetnicima tipa
Hendriks i Džoplinova, da se isplače kao Arkanov brabonjak kada je saznao da
ima leukemiju, i na vrata mu pokucaju žena i sin i batler, i on se najpre
usekne...



...pa tek onda kaže: „Come in!“ i preseče: – „Evo platiću!“ Novčanice u švajcarskim
francima u zapoveđenim apoenima, pa u ruksaku i u pratnji policije pod tehničkim
nadzorom da se isporuče na javnom mestu na stanici metroa. Taj deo je odlično
montiran i vrlo realističan. Metroom putuju košarkaški navijači, sve crnci,
atmosfera je na granici incidenta, zlatni lanci landaraju, prstenovi se čukaju,
navijači pod gasom a King i inspektori imaju svoje brige, King po naređenju
izađe na platformicu između dva vagona, kad neko povuče sigurnosnu kočnicu,
svi popadaju, Kingu ruksak ispadne i kroz konstrukciju mosta padne tačno tamo
gde treba. Kurir krene u bežaniju na motoru, pa kao štafetu preda ruksak drugom
kuriru i oba kurira nastave svoj put... Kada uhvate jednog, naravno da je to
varka: u njegovom ruksaku para nema... Ali barem je batlerov sin pušten, King
je heroj... Ovde treba napomenuti da je Li smišljeno za bekgraund muziku tokom ove scene jurnjave izabrao džez kao u liftovima i time je želeo nešto da kaže!






(Obratiti pažnju na pijanistu Boru Rokovića tokom ovog kubanskog festivala.)
I to je 1 sat i 13 minuta filma. Ko bi rekao da ima još sat
da se gleda. Sada ima neplauzibilni jedan zaokret. Jer ljudi koji su pozajmili
pare traže ih natrag. Jerbo nisu dali za otkup već za merdžing. Kako je sada
King u problemu, ja ne znam. Samo da proda prstenje i penthaus i autorska prava
i firmu i preseli se u Floridu, mogao bi da plati dug i da ima za ’leba i jogurt do kraja
života a sinu da obezbedi karijeru u KK „FNP Železnik“ kod bata Ćoke. Od AV-a da
kupi državljanstvo i eno ga Trej u Srbiji da rastura. Ne razumem kako to da je
u problemu. (Majkl Pots koji igra dugogodišnjeg poslovnog partnera bolje da je
igrao dobrodržećeg Kingovog tatka... Eto još jedne popravke za scenario Alana
Foksa.)
Spajk Li je izgleda shvatio da posle šezdeset pete čovek
treba da ima krov and glavom, terasu, sobu za rad i sobu za spavanje i ukusno
nameštenu kujnu. Dosta asketizma i zvocanja, iskoristi sistem, bato. Ovo je
film na liniji onog crnog libekovca Souvela koji u odelu kenja kao Bafet i
doktor Proktor, u stvari kao Tačerica: „Ko s metroom vozi posle dvadeset pete,
taj je luzer!“ (Otud naši libekovci ne žale građane koji čekaju tramvaje 2, 13
i 5 kod Zoološkog vrta na Dorćolu; njih nojevi, magarci, lame, alpake i zebre
zasipaju govancima, ali ko ih jebe.) Zato je ovo film o samoodržanju pojedinca,
koji hoće da obezbedi starost i pogura
potomke. Ni traga od rasnog pitanja ovde nema. Ima malo kritike vladavine
interneta – o tome kasnije – i lament zbog nepoštovanja reda, rada i discipline kod mladih.
Kada na početku filma u košarkaškoj dvorani Rik Foks kaže Kingovom sinu da
skine nekoliko kila zlata u vidu lančića i prstenja, otac odobrava ali ne želi
da to ispoklanja javnim kujnama... Da pomenem ovde odličnu Lijevu caku:
detektivi dođu u tu dvoranu da ispitaju trenera jer on je bio među poslednjima
koji je video Treja pre kidnapovanja, „Da li ste primetili nešto neobično?“ i
slično, Rik Foks u komičkom odušku kenja o moralu i nepopuštanju bogatim
sinovima i opisuje kako ih je izmuštrao kaznenim trčanjem. I posle je toliko samozadovoljan da maltene svršava koliko je nepotkupljiv trener! Šta Ken Louč
misli o ovom filmu, međutim, bolje je ne pominjati.
I kako je protekao poslednji sat filma? Ima tu svašta da se
vidi. Kinga muči ona audio poruka pa je preslušava milion puta. I – naravno! –
otkrije nešto na tonskom zapisu: rep pesmicu koju prepozna pa ode do majke
mladoga repera. (Ona izgleda premlado, kao da ga je rodila s 14 godina, ali
takvo je okruženje, Ana Bekuta iz Bronksa.) King slaže kevu da će da potpiše
ugovor sa njenim sinom i ona mu dâ adresu. Neki studio u lošem
kraju. Ne ide on sam, ide s batlerom. Imaju utoke. Uđe King sam u krš od
zgrade, brutalizam, bato, i tamo ga isprepada neki ker. Ker je hund koji se
zove Rotvajler. I tu ima jedna skroz blesava scena: Kingu ne pada na pamet da
izvadi pucu. Nego na sugestiju se provuče pored kera i onda nekim avetinjskim
hodnicima kao u filmu Gaspara Noee dođe do studija a tamo samo naduvani
„producent“ i reper počinilac Čim Prije Roki. „Bio si mi kao otac a nisi ’teo ugovor sa mnom da
potpišeš!“ „Pa kad ti je muzika zakurac!“ Jurnjava, pucnjava, batler popije
metak u oko, ipak uhvate kidnapera i osude ga na robiju.
Ali on u zatvoru napravi video spot s guzatim plesačicama
koje tverkuju i zahvaljući strimingu postane mega–popularan.
On zove Kinga na razgovor. U stvari, samo zato se i nagodio i
priznao – ako King dođe u zatvor na razgovor. Iako je onaj spot najgledanija
atrakcija na strimingu, on odbija da potpiše ugovor s reperom kidnaperom. Ovaj
popičkavi.
Ovde moram da kažem dve stvari: dobro je što je onaj video
spot samo video spot, Odijar bi se tu još više zajebavao i naterao i Vošingtona
da repuje i to bi sve upropastilo. Drugo – da se vratim na početak: ono
bogataštvo crnog muzičkog mogula... Tako je krenuo talas postkolonijalističke
književne kritike, s jednom guzatom nadrndanom crnkinjom koja je čitala „Parove“
Džona Apdajka i pomislila: „Jao što zavidim, vidi ti, belkinja u lepoj spavaćoj
sobi, kuća 300 kvadrata, ima krzneni šlafrok a u plakaru stotinu ’aljinčina, a jedini crni
lik u romanu je kućna pomoćnica, kao u crtaću ’Tom & Džeri’! Kada će crnkinja da bude tako bogata
u amerikanskoj književnosti?!“ I tada su pretile čepe počele da blate čak
Apdajka i čika Beloua i čika Rota. Šta reći, Liju sada ostaje samo još da snimi
crnog Hamleta pa da počne na miru da krcka svoju lovu...
Kraj filma je u stilu mnogih Vudijevih filmova. King prodaje
mega–firmu, odlazi na selo u Kojin komšiluk, kupuje kravu i njivu i traktor,
posvećuje se zdravom životu i osniva manju „etiketu“ za talentovane ljude. I
baš jedna takva talentovama im došla u penthaus – koji su ipak zadržali za
taštu i sina i snajku – i ona peva kao anđelak... Kraj.
Li ipak nije pao ispod Daglasa Sirka u drugom delu filma.
Da dodam i ovo: Ilšehar Hadera iako potencijalno mišelobamalika figure žene "koja stoji iz muža" data je skroz belački, kao trofej-supruga, sa zadatkom da nosi štikle i nokte.
Kurosavina zadužbina koproducirala.