JUNACI DOBA KRIZE (Drama Vila Arberija u režiji Andree Pjević, novembar 2024)
* * *
Ne znam zašto sam sad u aprilu poželeo da vidim ovu predstavu, valjda me je uhvatio žar tzv. „kompletizma“.
Najpre mi je pažnju privukla scenografija. Milena Grošin je primenila bukvalistički princip, inače omiljen u hrvatskim kazalištima – kod njih kada pada kiša neće da se sete da puste ton dobovanja kiše ili da emituju neke “crte” pomoću projektora, već donesu cisternu pa to kaplje i kaplje. Ovde je posečena velika šuma da se napravi neko čudo drveno, sa nekoliko stepenica, brvnarom i pravim pravcatim glomaznim baštenskim roštiljom, popularnim barbekjuom, što je valjda trebalo da ilustruje kao bukva tupav Srednji Zapad, onako kako ga mi iz treće ruke doživljavamo iz kolumni vajnih analitičara koji znaju „da Nevjork nije Amerika”. To rasipništvo scenografije dopunjeno je i rasipništvom hrane i kostima. Naime dva para cipela odnosno čizama dva muška glumca koštaju kao sva moja garderoba u poslednjih 20 godina, mene bi ta dva para obuće izvadila iz finansijske bule, bre. Mina Purešić je odgovorna za kostime i obuću. Tradicionalista i MAGA fan, Džastin (Ivan Mihailović) nosi te preskupe čizmetine i odelo kauboja kao da je Regan.
Razbacivanje hrane tokom navodnog roštiljanja je skandalozno. Kažem navodnog, jer se ništa ne jede, ali jeste da se roštilja. Čudi me da više nije mirisalo, ali kad nema ćumura... To je onaj skupi električni baštenski roštilj. Džastin je zadužen za prženje i seckanje salate. On stvarno izroštilja 4 odeblja steka, pobiberi ih i posoli pomoću odgovarajuć rubiroze i budža-slanika, tu je čak i flaša ulja da se podmaže ploča roštilja i sami stejkovi. Dok se stejkovi polako peku, on natenane reže salatu. (Ima i dosta teksta usput.) U činiji je već naseckan crni luk, a on treba da nareže šilje paprike i jednu zelenu ljutu, boje sablasnih nevena. Tokom ove predstave mu je crvena šilja ispala na pod. (Nije bilo u scenariju.) On je samo podigne i nastavi da secka. Zemičke koje je prepolovio, najpre je omirisao pre nego što je ih je metnuo na roštilj pored stejkova. Da li je mislio da su bile plesnive? Ogulio je semenke iz velike zelene ljute papričice direktno u kantu, koja je takođe bila deo scenografije. Zaista je poslužio stejkove, po jedan za svakog člana četvorke, preko njega je đevđir–kutlačom (popularnim "paukom") sipao salate i stavljao preko prepečenu polovinu zemičke, ali to niko nije jeo! U ime nekog bukvalističkog realizma „1 na 1”, to je sve bačeno, valjda barem mačkama i kučićima pored kontejnera u blizini Ateljea. U predstavi „Muška stvar” (Atelje u podrumu) Gorica Popović seče luk i dinsta gulaš, u „Mirandolini“ u “Buhi” se jede bogami dobro, i kašikom čak. Ali ovo je kriminal kako se baca klopa. U „Igri parova“ na „Krstu“ se konzumiraju njoki Frikom PKB-a. (O hrani u „Mirandolini“ u majskoj predstavi u zasebnom postu; gledao sam je i tu se svašta ispodogađalo, bilo je i polivanja publike kao na ranim koncertima "Partibrejkersa".)
I o čemu je komad, napokon? A tek da čujete šta mi se desilo posle komada u tzv. realnom životu – ali najpre komad, koji je navodno o realnom životu. Ovo je zapravo dramatizacija nekada gledane emisije Cross–Fire CNN-a ili „Utiska nedelje”, o amerikanskoj politici. Imamo predstavnika kilave liberalne levice, vazda pijanog Kevina (Slaven Došlo), imamo simpatičnu invalidicu i humanistkinju s onu stranu politike pobornicu stava „ko nas bre zavadi“ i u duši bezobalnu liberalku, Emili (Luna Pilić, za koju sam zbog lika i pomalo čudnog akcenta i govora pogrešno mislio da je Ana Maras iz "Kerempuha" na razmeni), imamo pomenutog drvoseču Džastina, kao i drčnu Terezu (Alisa Radaković), studentkinju sa sve samim desetkama i kolumnistiknju pod uticajem nikog drugog do Stiva Banona. Potkraj se pojavljuje gošća iznenađenja.
U hladnim ovdašnjim kritikama predstave preovlađuju dva prećutna retorička pitanja: 1) čemu ovo više nego mlako bistrenje američke političke scene i 2) zašto se ne igra nešto naše, na primer neki od nagrađenih Crnkovićevih tekstova? Potpisujem.
Ipak sam iz predstsve izvukao nešto za sebe, jer poznajem i imena Stiva Banona i Bjukenena. To je Pat Bjukenen, tzv. „paleokonzervativac”, koga je Bogdan Tirnanić davno, davno, opisivao ovako: „Kako neko ko izgleda kao govedo na stočnom sajmu može da zamišlja da sme da se bavi politikom?”, a još davnije je Voltera Mondejla u predsedničkoj kampanji opisivao ovako: „Na predizborne duele u TV studio dolazi s mokrom kosom i time poručuje da nema para ni fen za kosu da kupi!”
Ti razgovori mladih lavova amerikanske desnice i liberalne kvazilevice su mlaki i u njima nešto fali: Priupitao bih Arberija “Alo, Arberi, gde ti je Berni?!”::::::::
Ovaj kilavi mladi dramatičar desničar kao ni bazenska kokainska oblejana liberalna levica i dalje nisu ništa shvatili. Predstava je mlaka, razvodnjena, može se na primer čuti: crnci žele da iskoriste Ustav da bi se osvetili belcima (to nam kaže desničarka Tereza), a belci žele da vrate krstače i veru u školu sa sve tradicionalnim vrjednotama što užasava kilavog Kevina, ali sa čime se slaže čak i gošća iznenađenja, profesorka Đina. Ona je i protiv vraćanja prava na abortus... Isidora Minić kao da želi pojavom da ilustruje, štaviše da dokaže svoj stav da „ne može viša ona da igra ćerku Dari Džokić (u „Trstu“), ona nosi sedu kosu, zaista je sve iznenadila svojim upadom, došla je odozdo, iz partera. Posle je skinula tu sedu kosu koja se ispostavila kao perika i to je neka poruka, jal autora teksta jal rediteljke.
Ili Bajden ili smrt. Kevin, liberal, kaže nešto što što na prvi posluh ima smisla: „Izem ti demokratiju, ako dva milijardera mogu da prepakuju izbornu volju građana!”, ali to je samo poluistina. I on naravno misli, to jest njegov lik misli na Trampa i Maska, ali zar bogate demokrate u svojim kulama od slonovače takođe ne čine to isto?! Obama jeste prepakovao volju građana (koji su glasali za njega) jer ništa od reformi nije uradio, „Obamaker“ je prevara velika, Guantanamo nije ukinuo i samo se održavao na vlasti, zaboravivši na obećanja.
I opet: kamo Berni?
Tramp je nepomenik, strašilo jedno, ali najstrašnije je što neima Bernija. Komad je inače prepravljen da služi stvarnosti. Napisan je dok su svi očekivali prvu predsednicu i Tajm je morao da iscepa te primerke s Hilaricom na naslovnoj strani, a ona se odala mekom alkoholizmu na bazi šardonea. Pisac, katolički junoša, prvobitno je želeo da cmolji i kleveće liberale, ali posle se raspilavio i dopisao šta treba, da bi imao materijala za celovečernju predstavu. Seirio je dostojanstveno, u pobedi se nije uzoholio, ali je svejedno pokazao koje su njegove slepe mrlje.
U akademsku – u najgorem smislu te reči – raspravu podmeće se zakasnelo unišla profesorka Đina (rekoh: Isidora Minić) koja kaže: „Ne može nam rulja ništa, mi imamo Ustav!”, na šta Tereza kaže ono što sam već citirao, “Ali njih [crnce] boli dupe za ustav!” Ovaj desničarski pisac, baraba jedna reakcionarna, inače sin nekog uticajnog katoličkog profe, tako je postavio komad kao da je potpuno neupitno da je abortus zločin nad svesnim ćelijama, i on verovatno falsifikuje političku povest posleratne Amerike, jer apsolutno previđa Kamelot Džona Kenedija i smatra zabranu pobačaja i spaljivanja zastave nečim što su useljenici s majčinim mlekom uneli u Ameriku i svetom tekovinom, on je potpuno prenebregao Regana i Tačericu, ili je lukavo prećutao dugi marš desnice kroz institucije, jer nije abortus tek tako postao no-no. I profesorka Đina, inače devica Marija liberalizma, kaže u predstavi: „Oduvek sam smatrala da je abortus zločin za smrtnu kaznu, ali nemojmo sad...” Lik Emili, invalidice, njena je ćerka, i ta ćerka je svojim bezobalnim humanizmom neko maglovito otelotvorenje multi–kulti naive u politici. Znači, ova je predstava prljava normalizacija jednog retrogradnog ispiranja mozga, čemu je doprinela kilavost i čamotinja liberala koji su oko 1970. pomislili da su sve bitke dobili i krenuli u tihovanje, te tako ostavili prazan prostor na političkoj sceni i sada Vil Arberi piše dramu u kojoj imamo muškarčinu Džastina i pijanog šonju Kevina da vode zaludne polemike, i time se gledaocima poručuje da i nema nekog trećeg i četvrtog rešenja. (Dobro, u Americi možda i nema, nema sada, ali nikada ne treba odustajati i nikada ne podleći defetizmu fulbrajtovaca i naših liberala s Mirijeva i Vračara, koji se naknadno odriču igranja kauboja i Indijanaca i u svemu vide maskulinu toksičnost. Ah ti neodučeni kopljanici i krstaši Političke Korektnosti. Sapliću se o trule glavice kupusa na pijacama a ubili bi zbog rodno raznolike terminologije zanimanja.)
Predstavu sam doživeo kao dokument o vremenu, dokument o stanju duha u amerikanskoj politizovanoj akademskoj zajednici, kao kukavičije jaje podmenuto iz rukah druge generacije verskih fanatika krajnje desnice. Oni su levicu (ili „levicu”, kako hoćete) prikazali kao nesposobnjakoviće i mlakonje, profesorku Đinu su opremili s previše cinizma i taštine –ona nekoliko puta upozorava mlađe polemičare na red i i pristojnost upravo kada joj fale argumenti! – jedino pravo muško je Džastin jer ume da ubije jelena karabinom, da zakolje i ispeče na roštilju (Henrik Selič i naši tradicionalisti bi mu đonove lizali) i na kraju se iz dijaloga vidi da ume i da pojebe. To je budućnost Amerike. Komad bez Bernija i dijalog bez liberalizma.
A šta mi se dogodilo posle? Idem ja, naravno, kući posle predstave u Ateljeu, blokada RTS-a još traje, mislim da je to bila poslednja noć blokade, i na semaforu na uglu Kosovske i Takovske zateknem petoricu (5) klinaca. Malo preveselih. Ja nemam kuda, idemo u istom pravcu, pređemo preko zebre i približimo se onoj stazi koja pored crkve Svetog Marka vodi prema okretnici Šestice. Tada jedan klinja kaže: „Tvoja keva i ja dobitna kombinacija!”. Ja mislim o predstavi, mislim svoje, o oskudici i kako ću da platim račune u julu, koga da molim za posao, pogledam prema njima, da li je to meni, jedan klinja (imaju oko 13-15 godina, mislim, meni su svi klinci – termiti i šimpanze, ne razlikujem Samija od Zorice) kaže: „Nije vama gospodine, nego onom čiki dole!”, pokaže prema prodavcu bedževa koji je mnogo daleko, ja onda ukapiram da me jebu, pa kažem: „Ej, pederi, hoćete da se bijete?!” i potrčim kaobajagi prema njima, oni se rasprše prema okretnici. Dobri trkači. Razmenili smo još po jednu turu uvreda u mraku pored crkve.
Vratio sam se Aberdarovom i čujem neku žurku u avliji V beogradske::::::
Desetak dana ranije, pred jednu predstavu u Akademiji 28, sličan slučaj. Šetkam se na uglu Svetozara Markovića i Nemanjine, ispred nekadašnjeg “Đure Salaja”, a grupa klinaca, malčice starijih od ovih pomenutih, sa cigaretama i „razdraganihh”, dobacuju kao jedan drugom, a zezaju narod. Ja skrenem pogled na drugu stranu, okrenem im leđa (mislim, ne beži mi se da svi vide), naguzim se, oni idu prema meni i jedan kao slučajno naleti na mene. To je, pored šibicarenja, oduvek bila omiljena šala klinaca, da kao slučajno nagaze nekog pa se izvinjavaju a pogled im govori „jedi govna” a drugari se smeju. Bio sam siguran da mi je cigaretom namerno progoreo jaknu. Okrenuo sam se, on se kao fol izvinjava, kao da su bili oblejani svi, i ja udarim ovoga što me je gurnuo, udarim ga rukom po ramenu, a ruka mi slaba kao da je krpena. Ali oni su ućutali i udaljili se. Posle sam se popeo u mrak ulice Sveteozara Markovića i skinio jaknu da vidim da li mi ju je kreten stvarno progoreo. Nije.
Ali to se sve češće dešava. Sve češće neko startuje na mene.
Da ipak završim predstavom. Ona je akademska kao akademski realizam u slikarstvu. Alibi predstava za repertoar. Kao npr. Šaferov „Ekvus” u BDP-u, igralo se to u vrh glave pet (5) puta pa uginulo, a Vojin Ćetković na kraju jednog od ono malo izvođenja sam sebi se u bradu narugao: “šta ja ovo bre igram?” To je onaj osećaj kada publika zahvalno aplaudira, ali ipak ima i previše učtivosti u tome, čekalo se na neke komičke efekte koji nisu bili toliko smešni koliko su gledaoci toliko željno očekivali neki štos. Isidora Minić jeste iznenadila i unela malo zdravog uzbuđenja. Samo kasno. Muzika „LP dua”, Sonje Lončar i Andrije Pavlovića na početku je rejv i diskać a posle liči na eksplozije u onoj „Memoriji“. Objašnjenja Džastina o poreklu te buke niko nije ni primetio, to je trebalo da bude neki SF ili supranaturalan element, valjda, ali kasno to na Kosovo stiže. Reći ću: predstava laže, jer tekst laže.
No comments:
Post a Comment