(15. decembra 2010. umro je Blejk Edvards /Blake Edward/. Niko se nije setio u ovom pandemijskom nevakatu. Ovaj tekst je objavljen krajem 2010. g. u "Knjigomatu", a ove godine će se pojaviti u Crnkovićevoj zbirci filmskih eseja i kritika kod Presinga u ediciji Nон-фикшн. Tekst će biti preveden na srpski.)
Blake Edwards (1922-2010)
Voleo je žene, slapstick, crni humor. Uz pomoć svog psihoanalitičara napisao barem dva scenarija. Iza svake njegove komedije mogao se osjetiti veliki, crni strah – od ništavila. I djed mu je bio redatelj. U njegovim filmovima se piškilo i kakilo i bljuvalo, uvijek je bio neki striptease i glazbena numera, uvijek barem jedan pokop i gotovo uvijek neki simpatični gay. U Hollywoodu su oduvijek nalazili načina da probiju onaj „kod“ koji je svašta zabranjivao, ali Edwards je možda jedini mainstream gay redatelj. Oženio je Julie Andrews za koju je govorio da je tak fina da ima ljubičice namjesto pice, a onda ju je natjerao da pokaže cike u filmu „Pasji sinovi“. Njegov je slapstick dio shvaćanja filma kao pokretne trake i borbe protiv smrti, nije dječije naivan kao kod Pitera Bogdanovića.
U karijeri je imao više vrhunaca. Kada je oko svoje šezdesete godine završio crnohumornu trilogiju „Desetka“, „Pasji sinovi“ i „Victor/Victoria“, to ipak nije bio kraj. Jest da je na valu ova tri remek-uratka snimio nekoliko slabih filmova, ali je onda postigao novi, zadnji vrhunac – komediju „Switch“ s Ellen Barkin, 1991.
Blake je znao da je trash–serijal (pleonazam; svaki je serijal trash) zapravo psihološka obrana od ništavila; otud je njegov trud da cijedi suhu drenovinu Pink Panthera motiviran egzistencijalističkom zebnjom, a ne manjkom nadahnuća ili željom da namlati lovu na franšizi. Ipak, posljednja tri pantherovska filma vonjala su po tamjanu.
Gotovo svaka Blakeova komedija ima elemente crtića; on je volio studio i kulise, umjetni snijeg i plastične borove i jelke, volio je praviti luna park od dvokatne scenografije i uživao je kako mu glumci lete niz stube kao niz tobogane.
Većina njegovih glavnih likova su ženskaroši kojima komadi izmiču pred nosom, ili su već propali zavodnici. I u pravilu (s malo iznimaka) rade u show-bizu, gladni kruha, čokolade i žena.
Edwards je počeo kao glumac, pa je zatim zanat pekao kao pisac detektivskih radio–serijala koje je sponzorirao Camel, a glavnu ulogu je igrao Dick Powell.
S prvim visokobudžetnim filmom (iz 1959. i usnimljenim uz pomoć ministarstva obrane), u kojemu su glumili Cary Grant i Tony Curtis o američkoj ružičastoj podmornici napučenu i seksi curama i jednom kozom (!), zaradio je grdne novce svom studiju, što je u Hollywoodu bilo najvažnije. Tako dobija odriješene ruke u narednih deset godina.
Slijedili su uspjesi: „Doručak kod Tiffanyja“, filmovi o inspektoru Clouseauu, kao i film „Zabava“, da bi onda deset godina poslije redateljskog uspjeha došlo do prve katastrofe u kinima – komedija o I svjetskom ratu „Darling Lili“, u kojoj je svoju frišku i lijepu ženu Julie Andrews bacio u naručaj Rocka Hudsona (za koga još nitko nije znao da je gay) tako je loše prošla, da je studio umalo bankrotirao.
Trebalo je da prođe 5 godina da se dogodi povratak, kako Pinka Panthera tako i Blakea Edwardsa... Bio je to spas za obojicu, dakle i za Sellersa, koji se upropastio filmom „Casino Royal“ iz 1966. „Povratak Pink Panthera“ iz 1974 zaradio je mnogo novaca, a ni nastavak „Pink Panther uzvraća udarac“ iz 1976. nije propao u kinima. U tom filmu Edwards se razobručeno poigrao s predsjednikom Fordom i tajnikom Kissingerom (prišivši im gay odnos), i sa svim mogućim seksualnim i gerontofobijskim i rasnim predrasudama. Inspektor Clouseau je za Sellersa bio labuđi pijev, i zbog narušena zdravlja i zbog ćamilovskog ludila; a za Edwardsa je karijera potrajala još desetak godina .
Ali, tada nastupa sindrom kroničnoga umora i on par godina paralizira Edwardsa, i zagorčava mu život i onda kada se praktički umirovio.
Godine 1979. snima prvi remek–uradak iz genijalne trilogije :: „Desetku“. Sredovječna muška kriza, čežnja za ljepotom u vidu vrućeg komada, strah od raspadanja, bola i smrti, zar to ne zvuči poznato? Dudley Moore je neurotik u najgorim godinama, Bo Derek mu je nedostižni san, a Julie Andrews igra ženu. A tu je i psihijatar koga baš briga. Do kraja karijere svaki će mu film imati taj siže, mada neće svi biti podjednako uspješni. U „Pasjim sinovima“ iz 1981., pokopao je Hollywood kako nitko nije, te natjerao supružnicu da pokaže cike. Pokop iz tog filma, kao i iz filma „Čovjek koji je volio žene“, bili su za Edwardsa trening za ovo što mu dr dogodilo prije nekoliko dana. 1982. snimio je film „Victor Victoria“. Estetizirana i stilizirana crna komedija, s veličanstvenom tučnjavom u studiju, s mnogo umjetnog snijega i kadrova snimljenih u višekatnom studiju s kamerama na kranovima. Edwards je kao i Hitchcock volio da mu film bude lijep, nacrtan kao strip. Uostalom, do smrti se bavio slikanjem i to uspješno. „Victor/Victoria“ je inače remake njemačkog filma „Viktor und Viktoria“ iz 1933. s Renate Müller, koja za razliku od od Marlene Dietrich nije uspjela pobjeći u SAD, već su je nacisti ucmekali 1937.
Blake sada već ima 60 godina; i njegova dob i urođena opsesija smrću i sindrom kroničnog umora oduzimaju mu i previše energije; dolazi vrijeme hipeprodukcije, ali – kao iz inata – fali nadahnuća. Ni šrink ne pomaže; od staračke depre nema spasa. On gubi i novce i samopouzdanje i povjerenje producenata. (Srećom, nije uspio sam samcat otjerati čitavu jednu filmsku kompaniju u propast kao što je to uspio Michael Cimino s „Kapijama raja“.) Paradoksalno, ali kao da ga je spašavala fama da je lak i zabavan redatelj; takvima se lakše opraštaju katastrofe na blagajnama; a on je bio majstor da ezopovski usnimi taj „barokni razigrani ples smrti“...
Pa ipak je u šezdeset devetoj snimio još jedan remek uradak: „Switch“ (1991), koji na danskom ima naslov koji sve objašnjava: „Hjælp, jeg er en kvinde“, „Pomagajte, probudih se kao žensko“ Film o ženskarošu koga ucmekaju tri bijesne ljubavnice, a striček Bog u čistilištu mu daje šansu da se iskupi tako što će uvidjeti muke života:: vraća ga na ovaj svijet u vidu žene... Odlična Ellen Barkin.
I onda slijedi borba s umorom i nakanjivanje da se snimi „još nešto“, ali ako je bilo novaca, snage više nije bilo. Zadnja režija bila je televizijski remake Viktora i Viktorije sa supružnicom Julie.
Kada je 2004. iz ruku Jima Carreyja primio Oscara za životno djelo, još je vjerovao da će režirati slijedeći film. Na toj je dodjeli inscenirao slapstick show. Na pozornici se pojavio kobajagi s nogom u gipsu, i u kolicima; tada je kliknuo na gumb i kolica su luđački projurila pored „iznenađenoga“ Carreyja i probila zid od papira. Sve je bilo namješteno. Edwards se pojavio „pobrašnjen“, živ i zdrav. Ipak, njegov govor kojim se zahvalio na priznanju pokazivao je rasijanost umorna i stara čovjeka. Nije se uspio sjetiti cijelog teksta, a oči su mu bile mutne.
Iz publike, Julie ga je s ljubavlju gledala. I njoj su oči bile mutne, od suza.
No comments:
Post a Comment