Saturday, October 25, 2025

Usrane komšije




Oni klinci koju su danas ceo dan bacali petarde, vikali "heej" i drugo, i pokušavali nešto razbiju dole (nisam gledao šta - mođda su to petarde metalno odjekivale u šahtu) - smetaju više ljudima u ona 3 nastanjena stana na I spratu i ljudima u prizemlju i na I spratu drugog ulaza. Oni su kolateralna šteta. JA sam pojačao muziki Grejs Džons "Najveći hitovi".

Usrane komšije s V sprata: uz blagoslov i očinji nadzor roditelja deca loptom gađaju onaj jedini zastakljeni deo moje terase.A to što loptom udaraju o zidove na ulazu i u hodnicima - opet više smeta ostalim nastanjenim stanovima nego meni.

 Kako god (jedno izdanje pravopisa kaže kakogod, drugo kako god) - obaveštavam govna komšijska o dvema pravnim začkoljicama: 

(1) svoj stan sam u oporuci zaveštao bratu od tetke u Holandiji (a on nije otuđen, ima kontakte s masonskom ložom u Srbiji 

i, mnogo pikantnija:

(2) lud čovek ne ide u zatvor. Ako misle da sam bespomoćan zato što su mi u ćagu u MUP Zvezdara uneli tu oznaku, to ipak ima i tu pravnu posledicu. Ne idem u zatvor. Pa ako nekoga ubijem, za kurac da me uhvatite. 

Koga zanimaju detalji, mogu mu priznati krivično delo koje smo Srdan Andrejević i ja počinili 1984. godine - i koje je sada zastarelo, jelte. Pa da stavimo tačku na moje navodno ludilo. 

Idem u operu, znam jezike, nemam dugove, nisam ukrao milione, nisam se iživljavao na slabijima od sebe, nisam ustaša ni Šiptar (za razliku od mojih kompija koji su Šiptari u sva tri smisla: 1) kao moralna kategorija u gomili su hrabri 2) šalju decu na mene kao Šiptari goveda na tuđe njive ali i 3) po porodičnom stablu: kakvi su grdni, šiljate guzice, šiljate glave i šućmurast naglasak), nisam narkoman i nemam para. 

To su moji grehovi. U Srbalja to su veliki grehovi. I žele da mi pridodaju i onaj najveći: lud.

U teškoj sam situaciji. Današnji radni dan je gotovo propao. Ovo podseća na ono što su radili Mario i sin Safeta Bihorca za vreme utakmice Juventus - Fiorentina 2000. 

Govnima na V spratu želim da se raspadnu od raka; imam spremnu preobuku za pritvorsku jedinicu u Milana Rakića i u 29. XI, a ako dođe do građanskog rata - znamo se.  

Edit: ako je stvarno istina da ti je ćale inspektor u MUP-u - ubiću i tebe i usranog ćaleta koji ne zna da mu je sin pederčić. 


     


Sunday, October 19, 2025

Dve lude cuger odnosno rapid partije

Ja vs Kush420420  (Kenija)

Rapid 10 min + 0 


1. e4 c5 2. Sc3 d6 3. Sge2 Sf6 4. d4 cxd4 5. Sxd4 g6 



 Zmajeva varijanta Sicilijanke

6. Le3 Lg7 7. Lc4 O-O 8. f3 Sc6 9. Dd2 Se5 10. Le2 



Najbolje na prerano 9. ...Sa5 

11. g4 b5 12. a3 Ld7?! (bolje 12. ...Lb7) 13. h4 Sc4 14. Lxc4 bxc4 15. h5 Tb8 16. Tb1 Te8 17. hxg6 hxg6??



bolje je bilo 17. ...fxg6

18. Lh6 Lh8 19. Th2??



Bolje je bilo 19. Le3 i posle mirno Dh2 umesto da udvajam topove, za šta je potrebno nekoliko poteza.

19. ...Db6 20. Kf2??



20. Le3 je i odbrana i napad. Sada je crni imao 20. ...Dxd4!!

20. ...Sxg4+? 21. fxg4 Lxd4+?? 22. Kf3 Le5? 23. Sd5?


Ja napadam i dalje, ali trebalo je igrati 23. Le3 za remi.  

23. ..Dc5 24. Lf4 Lg7 25. Tbh1 Txb2 26. Lh6?? 


Taman kada sam opet u dobijenoj poziciji, grešim. Trebalo je igrati 26. Th8+!! Lxh8 27. Dh2 i nema odbrane od mata. Ali to je problemski potez, za klasičnu partiju od 4 sata. 

26. ..Dxa3+ 27. Kg2?


Trebalo je da menjam kraljice sa 27. De3 i idem na remi.

37. ...Le5 28. Lf4 Lg7 29. Th7 Lxg4 30. Txg7+ Kxg7 31. Le5+ 

Ovde sam se sam sebi divio zbog ovog poteza a zapravo je crni u prednosti i sada da je igrao 31. ...f6!, imao bi totalno dobijenu poziciju, jer mata nema. Samo liči da ima mata.

31. ...dxe5?? 32. Dh6+ Kg8 33. Dh8# * mat

* * *

E, ali maločas u drugoj partiji mi se nije posrećilo da matiram, pomešao sam redosled poteza.

 

Ja vs HASSAN_ATIA_SALEM (Egipat)

Cuger 5 min + 0

1. e4 d5 2. exd5 c6

3. dxc6 Sxc6 4. Sf3 e6 



 Skandinavska odbrana, Blekbernova varijanta 

5. Le2 Ld6 6. O-O a6 7. d4 Sge7 8. Sc3 b5 9. Se4 Lb8 10. c3 La7? 


Bolje odmah da je rokirao, jer sada imam motiv na d6.

11. Ld3 Dc7 12. g3 Sg6 13. n4 e5 14. h5


Čim sam odigrao h5, pomislio sam da je bolje bilo d5. Ali isto mu dođe.

14. ...Sge7 15. Te1?! (bolje 15. h6 i to je bio tako  razoran potez da je crni gotov. Na 15. ...g6 16. Sf6+ i mora 15. ..Kf8.)

15. ...f5?


Crni je imao priliku da malo popravi svoju situaciju s 15. ...Lg4

 16. Seg5 e4 


Sada sam imao 17. Db3! i crni može da preda. Ali i posle sledećeg poteza sam u prednosti. 

17. Lxe4 fxe4 18. Txe4?? 


I dalje Db3 dobija na licu mesta. Ipak još imam neku prednost.

18. ...O-O?? 19. d5?? 

Uopšte ne vidim da crni ima Dxg3.

19. ...Dxg3+ 20. Kh1! Dxf2?? 21. d6??


Bio sam ponosan na ovaj potez jer sam video 'vatačinu s "ugušenim" matom. Kompjuter kaže da je trebalo da uzmem na c6 i nadam se nekom spasu.

21. ...Sf5??

Trebalo je igrati 21. ...Lb7 -->  da se spoje topovi i obezbedi poslednji red. I tako, 'vatačina mi je uspela i sada imam dobijenu poziciju. Ali...

22.  Dd5+ Kh8??

Trebalo je igrati 22. ...Le6, da se spreči mat.  Sada imam priliku za onaj slavni "ugušeni mat", ali, ali...

U ovoj poziciji umesto 23. Sf7+ Kg8. 24. Sh6+ Kh8 25. Dg8+ Txg8 26. Sf7# mat, ja pomešam lončiće i hoću brži mat.

23. Dxf5?? Lxf5

...jer ne mora 23. ...Txf5 posle čega bi bio mat topom na e8.

I predao sam.

 

  

 

 

Saturday, October 11, 2025

Muškarci kuvaju (2): The Ipcress file (British 1965 film)



 r.: Sidni Fjuri; ul.: Majkl Kejn, Najdžel Grin, Gaj Dolman,

Sju Lojd, Gordon Džekson, Obri Ričards

 

U Ikpres fajlu se začeo serijal o Hariju Palmeru. Dasa je bačelor, svinger, ženskaroš, britiš Bond. Fjuri je vizuelno udesio film efektno, miksujući paranoju Hladnog rata, psihodeliju rokenrola i uz frenetičnu montažu Pitera Hanta (kome je podmetao konjske trankvilajzere u ajriš viski da mu /Fjuriju, ne Hantu/ film ne bi ličio na selersovske lsd eskapade) postigao dinamiku koja je i danas zavidna.


Jedan drugi dasa, dasin šef,  iz nomenklature tajne službe pošalje Harija Palmera drugom odeljenju bajagi za kaznu a u stvari ga šalje na zadatak, ali Palmer to ne zna. Ne znaju ni gledaoci, njima se čak sugeriše da je taj dasa (pukovnik Ros, Gaj Dolman) izdajnik. On presretne Harija Palmera u samoposluzi i prekori ga što kupuje skuplje strane pečurke i senf, a ne domaće!



 Taj štos je u 3. sezoni serije „Državni službenik“ – pozajmljen, haha, kada lik Marka Baćovića testira jednu ženu koju treba da vrbuje i  hvali njen izbor prosečnog domaćeg vina umesto da se rasipa na skupa francuska ili italijanska...

Kuvanje u filmu se vidi u ovoj sceni:

"E, sada ću da ti kuvam...!"

Treba reći da je ekipa iz filma dibidus bondovska, montažer je Piter Hant, moj omiljeni uništeni reditelj, producent je Hari Salcman, tu je Ken Adam, a muziku je komponovao svinger Džon Beri. Negativac je naravno major Dalbi, ali kada ga igra Najdžel Grin, publika je to odmah pogodila, pa gde može Gaj Dolman da bude negativac! Kao da u naš krimić metnete Ljubišu Samardžića i Milana Srdoča: odmah se zna se ko će da bude bad guy.










Muškarci kuvaju (1): Half Moon Street (1986 American movie)



(Kada joj Arapin ponudi stan u suvom centru, Sloterova se oduševila kao srpski akademik u državnom stanu, rekô bi Koprivica...)

 r.: Bob Svajm; ul.: Majkl Kejn, Sigurni Viver, Vansan Landon, Nadim Savala, Ram Džon Holder, Kejt Bakli, Patrick Kavana

Početna scena sa džogiranjem, i zagledavanjem u ludu Amerikanku koja udiše ispušne plinove u Londonu na Temzi dok džogira u centru grada i s kabadahisanjem na ulici kao kod Kaufmanove "Invazije trećih bića", plus dizanje automobila u vazduh – treba da obaveste gledaoce kako je reč o Amerikanki, jer Ameri džogiraju, neformalno se oblače i paze na zdravlje, dok Britanci žive u minijaturnim stanovima, krkaju bubrege & špek za fruštuk i puše kao nenormalni. Evo na slikama dole Patrik Kavana igra direktora Instituta, matorog prdonju koji prezire ženskadiju.


I Stiv je Tešić, kada je boravio u roden kraj pre 40-ak godina, rekao s ubavim amerikanskim naglaskom (kao neki tranzicicioni ministar): 

„Ja ustanem u 7, trčim pola sata oko hotela, pa sednem u 8 za pisaću pašinu i kada u 12.00 završim, meni je svejedno kako će taj dan da se završi, ja sam svoj posao uradio... Ja bio mnogo srećan kada ja otkrio da imam talenat za pisanje na pisaću mašinu...!“

E i ta bomba u kolima – pun intended – je čehovljevska puška koja je opalila u I činu i ima svoj smisao, time se zaokružuje paranoja sedamdesetih u stilu Alana Džeja Pakjule.

Zatim stešnjene kancelarije britanske, kao da je Gilijem stisao, Amerikanka je naučni saradnik međunarodnog instituta za 150 funti  nedeljno ( to je 561 funta danas), britiš akcent sproću amerikanskog, efektna poentiranja  o plati, kao na Brodveju, to je zasluga Pola Terua, autora romana i Boba Svejma, reditelja i koscenarite. Videlo se da suciljali amerikansku bioskopsku publiku nevjorške provenijencije.

Kako mali Đokica zamišlja sukob kultura, Amerikanka ne pati od lažnog morala, sisiće pokazuje svuda osim na simpozijumima i kada je Uošington Post stavio naslov za kritiku: „Sigurni nam je pokazala najbolje od sebe!“, to je





... bio pun intended, sisići, žbun (kroz zamućeno staklo tuš kabine) pa i guzu u stilu Silvije Kristel, finu guzu, ne ono što konzumentkinje hamburgera i pomfrita na tone tresu i čime tverkuju. Pogledajte i soft video koji sledi.


Amerikanka Lorin Sloter (Sigurni) – a ime stoji i u naslovu Teruovog romana, on je imao tu naviku da imena likova meće u naslove – duguje kiriju, ko može da živi od 15o funti a neko (tj. anonimno) joj pošalje VHS kasetu s reklamom za eskort agenciju "Džesmin" (devojačko Jasmin)... Paranoja.

Sloterova se kul probija kroz mizogino društvo u kome i lordovi i profani i biznismeni uvek proture neku seksističku opasku, kritika polne segregacije je kada se – po britanskom običaju – posle jela  muškarci izdvoje u separencad za tompuse i konjak, a žene neka kukičaju u salonu::::::

„That sucks!“, kaže ona.

 „That's London“, kaže van Arkadi u tumačenju Kejta Baklija.

Ti dijalozi su današnjim očima em otužno didaktični em prevaziđeni, a prevaziđeno je – slutite da ću to reći – i softpedalisanje islamističkog malignog uticaja...Pravi pristup je u filmu Cleanskin čoveka koji zbog toga mora da se krije kao Ruždi, stanovitog Hadija Hajaiga. E, ali i taj je film napadan jer je "islamofobičan" a jedna čepa je kritikovala to što se film završava, pazite, "surovim ubistvom žene" (!!) A to što je ta "ženska osoba" odgovorna za smrt više desetina nevinih prolaznika i izdala Britaniju ----> to ništa. Ovaj svet je izglobljen.

Ali, tada, u kontigentnom vremenu filma kraja 70-ih i početka 80-ih – koje bismo danas od blata pravili! –  naša se Sloterova dignuta čela i stisnute pesti (no ne i pičke) probija kroz dakle mizogino okruženje. 

Viverova je Riplijeva posle povratka iz svemira.

Kada joj dosadi neimaština a krčanje creva je učini malčice očajnom, ona prihvati da bude Lepotica dana – opet pun, napisaću sitkom za Apolon, jebote – ne krijući ime. Ona bira dokle će da ide s mušterijama, a dame za pratnju po satu zarađuju više od cele njene nedeljne plate.

Tako ona upoznaje lorda Bolbeka (Kejn): on je dobri Britanac u nekom od milion parlamentarnih komiteta koji iz najbolje namere i u dobroj veri i naskroz neprofitno posreduju u ko zna kom mirovnom sporazumu na Bliskom Istoku. (Haha.) Oni će se smuvati, jer Amerikanka je kul riba a on je isto tako kul džentlmen. A sve to na pozadini špijunskih intriga, terorističkih i atentatorskih pretnji, uz ljude koji nisu ono što se predstavljaju.

Njihov odnos je nevjorškog tipa, sloboduman, oni leže jedno drugom, otvorena je to veza, ali ipak ima ljubomore.  

Ona kola što su zbog bombe opalila na početku zasluga su Sadam Huseina: osveta za poštenog disidenta koji ladi jaja po Londonu. U to vreme je disidentstvo imalo neki oreol, državni sekretar Džejms Bejker preda Gorbačovu listu sa spiskom pohapšenih Rusa i sutra ih Gorbi oslobodi. Bejker to ovako objašnjava na konferenciji za štampu.

          „Dao sam mu papir i ultimatum da oslobodi te disidente...“

          „I šta je Gorbi rekao?!“ – pitaju novinari bez daha.

„Ništa. Samo je uzeo taj papir“ – kaže državni sekretar.

[I sutra svi oslobođeni. Neki su trijumfalno predstavljeni u Uošingtonu, ali jadni su ti disidenti bili, prevara...]

 

* * * 

Bob Svajm je Filmom La Balance „reinventovao“ francuski policijski film koji više ne pokazuje Delona, Venturu i Gabena s cigaretom u ustima i u zgužvanim bež mantilima dok oko njih kuckaju pisaće mašine, već je pošao iz lika „radnice ljubavi“, Nikol, u tumačenju Natali Baje, te pokazao pokvarenost ljudi zakona. Inače je on Amer koji se obrazovao u francuskoj kinoteci dok je radio doktorat na etnologiji u Franciji. Uspeh „Balansa“ mu je doneo šansu da radi u Holivudu i ponudio je scenario zasnovan na romanu pisca francuskog prezimena, Pola Terua. Ali ubrzo se „razočarao u okrutni i antiumetnički Holivud“ i vratio se u Pariz...

Elem, film se diči dijalozima od kojih vrve multikoprodukcije 1990-ih snimljene parama Juroimaža. „Ne jedem mrtve životinje“, „A, znači jedete ih žive?“ i sve to pokazuje razlike u kulturi između Amera i Britanaca na jedan predvidljiv i klišetiran način. Scena u zajedničkom kupatilu još jedared (videti slike gore u kadi /mislim, slike su u kadi, ne morate vi da ulazite u kadu/) podseća gledaoce da Sloterova ni za kiriju neima.

Na jednom od prijema za intelektualce, aristokrate i špijune, van Arkadi ima ready made žvaku o tome da na svetu nema 7 milijardi ljudi već samo 5000. U Londonu ih je 5, nijedan crnac... Ima mnogo više Arapa, „više nego što biste pomislili!“, a Nemaca? Njih nema ič. Crnci i Arapi nisu bili u modi 1986. a nisu ni danas. U modi su bili i ostali – dajžestiv vino Porto i tompusi.

Sloterova izvisi za „fildšip“ u Kuvajtu – kolega ju je izradio, a i s njim ona ima jedan brodvejski dijalog. Ovaj film je u tom pogledu vremenska kapsula, jer pokazuje to liberalističko izdrkavanja pisaca sa zakrpama na laktovima, od kojih je većina pomrla od ejdsa. Svršavaju na Dostojevskog, Lenjina i Marksa.

Prelomni momenat: sedi Sloterova u stančiću, sanitarije u zajedničkom kupatilu ne rade, a love nema: na stolu čaša jogurta i jedna jabuka. I ona okrene broj. Doslovno ga okrene, prstom na bakelitnom telefonu.

Pre toga stanodavac, dobri Indijac Lindzi (Ram Džon Holder) još jednom uđe da joj vidi sisiće... „Pa mala ti je plata na Strateški institjušn!“,  kaže on. „Institjut“, ona ga ispravi. Tanak je to skript... Sigurnini sisići spasavaju. „Možda nisi toliko pametna koliko sam mislio“, kaže Lindzi i ape li ih, Lindzi, pitaju se gledaoci, sisiće, to jest, sa sve guzom i žbunom. Ne bi me čudilo.

Naravno da je zaplet mikimausovski, ni prineti lekareovskom, mizantropskom i istinitom pristupu politici. Film polazi od toga da, jeste, ima i loših momaka na arapskoj strani i koji su protiv mira jelte, ali kul Britanci će da se pomuče i izvedu za ručicu posvađane strane na pravi put. Paranoje ima, da, ali jasno je da duboka dežela i poštena vlast u Dauning stritu sve konce drže u svojim rukama. Ha ha. To polazište i preterano srećan kraj, voukovski pre voukizma, srozavaju film na halmarkovski porodični rom-kom koji se gleda pre večernjeg dnevnika i kasnovečernjeg šoua s Letermanom.

Muško–ženski odnos je do jednog trenutka savršen. Previše savršen. Kejn kao Bolbek kuva i kaže: „Ne podnosim bespomoćne muškarce koji ne umeju da kuvaju!“, ta scena kuvanja je dakle ono što je kvalifikovalo filmač za ovaj mini serijal.



Ali potrebna je peripetija u tom previše savršenom odnosu koji bi onda mogao da spasi (film i odnos bez razlike) samo neki pokolj i intervencija na Bliskom Istoku.

Sloterova se sveti Bolbeku zato što se ne javlja na telefon time što ga prevari. Slabosti, ime ti je žena... Ona ga zapravo ne vara, jer oni nisu u nekoj čvrstoj vezi, nema tu obaveze na vernost, ali jeste to ubitačna opservacija: Sloterova ima iste zahteve kao Đina Hanson u „Before Devil Knows...“ Sidnija Lumeta. Ili kao u filmu „Ledena oluja“ onog poturčenog Kineza, Anga Lija, precenjenog sentimentalizovanog đubreta iz 2001. (Šamus je čak dobio Zlatnu palmu za scenario!!?) U Ledenoj oluji Ben Hud (Kevin Klajn) u krevetu govori supruzi Eleni (Džoan Alen) kako je zabrinut za dušu neke svoje koleginice, a žena – okrenuta mu leđima – plače od muke jer ona želi da bude u centru pažnje a ne da sluša o nekoj drugoj ženi... „Mužu moj, brini se za MOJU dušu!“ Eto, to je to: žene uvek morate da slušate, nema kod njih quality time a onda praznog hoda, kada ona započne razgovor, to ima da se obavi sada, nema da se ostavlja za sutra! Muževi i momci uvek greše u tome. Setite samo Rata Rouzovih... Ketlin Tarner hoće da reši jedno pitanje koje je njojzi važno, a Majkl Daglas samo ždere šniclu koju mu je ona s ljubavlju (hahaha) ispržila i ni pet para ne dava. „Moramo da porazgovaramo...!“ – to kada ti žena kaže, to je gore od zakazanog izvršenja smrtne kazne ili onoga kada ćale obeća sinu: „Sutra ili prekosutra ću da te izmlatim...!“ Bolje odmah metak u čelo, jebote.

Muzika Ričarda Harvija vuče na kičasti triler, fotografija Pitera Hanana vuče na Flešdens, on je insistirao na poluzamućenim facama u zadnjem planu, i članovi Kino kluba Beograd bi prste oblizivali – kako je to lepo evocirao uspomene Žika Pavlović – jer njima je oštrina najvažnija bila, ili da oštrina klacka: prednji plan sproću mizanscen pozadi.

Bolbek i Sloterova započinju driker vezu, kao da su stvoreni jedno za drugo, bez laganja i posesivnosti. Njoj su potrebne pare i nije lažno stidljiva, a on je matori bekrija koji „nema vremena za udvaranje“, važnija mu je karijera, a uveče da nazuje patofne i odene šlafrok pa u fotelji ispod stajaće lampe da čita, uz odležali konjak i tompus. Voli dobro da pojede, i deo zavođenja u nekoliko filmova je to kada lik Majkla Kejna kuva, kao da se sprema za kulinarsko takmičenje od one fele koja je popularna 1990-ih: „glasajte ko je bolji!“.

Film softpedališe britansku tajnu službu: oni samo lepo provere Sloterovu i kažu Bolbeku da nije medena zamka. (A setite se Cleanskin-a!) Kada se ispostavi da su neki od frendli Arapa teroristi i kidnapuju je kao deo bombaške akcije, ta vajna britanska udba je oslobodi očas posla i pobije loše momke i eto mira na Bliskom Istoku i eto ljubavne priče koja se nastavlja... E to je kič i tih poslednjih 40 minuta filma je sranje. U stvari to nije "poslednjih 40 minuta" – to je pola filma. I Bob Svajm je završio amerikansku karijeru i vratio se u Francusku da tamo opanjkava truli Holivud i umetničari. Dao je guzu Holivudu, ali nije mu se isplatilo.

 

Thursday, October 9, 2025

ONE BATTLE AFTER ANOTHER (2025 American movie)

 



r.: Pol Tomas Anderson; ul.: Leonardo Dikaprio, Šon Pen, Ređina Hol, Benisio del Toro, Tijana Tejlor, Čejs Infiniti, Šejna Mekhejl, Toni Goldvin, Kevin Tej, Džon Hougenaker

GORI FILM ODAVNO NISAM GLEDAO

Don't believe the hype! Lasno li je snimati Nolanu, dvojici Andersona (Uesu i Polu Tomasu), imali su se rašta roditi. A Meknoton (autor Wild Things-a), Ćimino, Kopola, Ferhofen i Šreder su godinama bili na belom hlebu ili su morali da rasprodaju dedovinu da bi „zatvorili finansijsku konstrukciju“ a neki su uništeni. Da ne pominjem Uelsa. Kada sam video  film „Ad Astra“, kritiku pogledajte ovde, poželeo sam da producentu Ričardu Zanuku odnosno sinu Dinu pošaljem popravku scenarija i zapravo ponudim skript za najprvi SF film koji bi spojio zemaljski film „fresku“ s ugođajem wide screen-a u svemiru, a onda sam čuo da je Nolan to uradio u „Interstelaru“. I taj film je bio i prošao u eri mog siromaštva. Kada sam pogledao filmač na ruskom sajtu s uzbekistanskim titlovima, obradovao sam se: to je totalno sranje. Još ja imam šanse... Pun mi je kufer tih umetnika koji se hvale da nemaju mobilni telefon ni kompjuter, svi pišu guščijim perom na pergamentu ili u sveskama na linije, zabranjuju saradnicima da nose mobače, naređuju im kako da se šišaju i uslovljavaju: nema da nosite sintetičke gaće. I nemaju kofere s točkićima, koriste digitrone proizvedene do 1981. godine, inače računaju ručno, hemijskom olovkom parkericom u blokčetu „Minerva“ Subotica na kocke. Indulgence je greh njihov, ali niko im to ne sme reći, već se to govori samo Robertu Divalu, Tarantinu, Kopoli itd.

Umreo je Šotra u 93. i baš na taj dan sam pogledao film u Takvudu na jeftin dan. Šotra ode u ranim jutarnjim časovima. Pomislio sam u prvim minutima na Nolana i Andersona: oni mogu da čekaju i sačekaju svoje snove. A naši reditelji umesto CGI i najbolje opreme, pomeraju kameru u invalidskim kolicima, umesto studija snimaju u predratnim stanovima s visokim plafonima...

O Mehikancima sam pisao u knjizi „Kongres anarholiberala u govornici pored 'Londona'...“ koja će se pojaviti uskoro i ovde je isti taj odnos prema paprikarima kao glavnim imigrantima: kalifornijski nacoši su ih oklevetali. Bela agenda je opisana karikaturalno, kao Mihić što je govore Manojla i Komnina (jedna osoba) pisao za Meta Jovanovskog u seriji o Nemanjičima. Da je to u filmu Mela Bruksa, smejali bismo se. Ovako prepoznajemo zidanje Skadra na mehikansko–amerikanskoj granici.

U onoj svojoj knjizi pominjem kako se ono što je Gor Vidal, prvi belolistićar zapadnog obreda, govorio o Reganu --> kasnije samo prepisivalo da bi se kritikovala nenačitanost Trampa a niko nije uočio da je to isti štos, e – tako je i sada Pinočeov Vajnlend roman iz 1990. i koji je govorio o reganizmu i niksonizmu – 'ladno mogao da se primeni na Trampovo doba, dakle našu najsadašnjiju sadašnjost, a da sve zvuči kako treba. (Tako je Kevin Tej namontiran da liči na imitaciju Bajdena. Njegov sagovornik prekoputa za stolom u sedištu organizacije „Božićni avanturisti“, Tim Smit u tumačenju Dona Hougenakera, nosi plavi prsluk preko crvene dukserice, čime se simbolizuje da su crveni i plavi, Demokrati i Republikanci isto sranje u sličnom pakovanju.)



Ali Bajden – isti on, sa izlapelošću koja stvara stres i živcira kao kada razgovarete s mucavcem koji nikako da završi rečenicu. Ono titranje jajaca nesposobnom šefu, sve isto. Rasna žvaka, to je onaj pristup da se uopšte ne kaže ko je ko i gde je šta, a svi ipak prepoznaju o kome i o čemu se radi. Veliki studio je pustio tu caku u film, ali nije to mnogo čudno, već sam napomenuo da je npr. "Nemoguća misija 7" -->  socijalistički film: Film sam gledao na Kritu - svetska premijera - i ova kritika to odražava.

Ovo je već treći (ili samo treći, zavisi od toga koliko ga volite) film rađen po Pinočeovim delima, ako računamo i nemačku dokudramu Prüfstand VII Roberta Bramkampa o gradnji dalekometnog projektila „Fau 2“ a po „Gravitacionoj dugi“, koja se čita dugo, dugo, kao Konstantinovićeva „Filosofija palanke“. Za mene je Pinoče oduvek bio elegičan pisac, koji se pisanjem opire smrti i s posebnom ljubavlju opisuje boeme, lutalice, melanholike koji uspevaju da prežive na – kako bi Bob Dilan rekao – beskrajnim turnejama, uz dostojanstveno žicanje i „pozajmice“. Jer uvek ima praznih hotelskih soba i stanova, i uvek ima mesta u vozovima... Lik Herberta Stensila, omiljeni moj Pinočeov lik (iz romana V.) je takav tip, koji brižljivo održava kondiciju Tai Čijem, umereno pije, jedna jabuka na dan, samo čaj do 17.00 i u jednoj sceni iz romana čak dostojanstveno odbije da uzme tih usranih 5 dolara koje mu pomalo preterano prezrivo nudi neki bogati Amerikanac... Pet Raketaš (Dikaprio) jeste takav lik, koji ne bi imao 'leba da jede da nije na platnom spisku grupe „Francuzi 57“. Raketaš evocira tu atmosferu „lako ćemo“ bombaša sve dok mu ne kidnapuju ćercu. A onda sledi frenetičkna jurnjava s vremenom, za nalaženje utičnice da se napuni glupi mobilni telefon 1G (jer takve ne mogu da prate satelitima), da se nađe oružje i to je urnebesno. Urnebesno je kada on – zato što je spržio mozak travom i cirkanjem – ne može da se seti lozinke, to jest odgovora na pitanje „Koliko je sati?“ Ispostaviće se da je odgovor „Vreme ne postoji, ali ipak nas kontroliše!“ (Time doesn't exist yet it controls us anyway!) To je ovaploćenje karaktera Herberta  Stensila iz pomenutog Pinočeovog debitantskog romana.

Jedan filmski kritičar, koji je inače nahvalio moj roman „Čuvari javnog mnjenja“ u seriji predavanja „Postninovske čarolije“ u DKSG, da bi kasnije samo taj snimak bio skinut sa Jutjuba, verovatno kao osveta zlog Petrovića Milutina, napisao je pre neki dan da film uliva optimizam jer iako su revolucioneri praktično poraženi, oni su ipak su sačuvali obraz i sposobnost da osećaju i saosećaju i budu humani, a nove bitke će svakako uslediti „a poučno je kada na kraju filma pretorijanci makar na tren okrenu cevi na pravu stranu“. Gledao sam film iz I reda kao što se vidi na slikama ali ne videh taj momenat. Možda je to bilo wishful thinking. [Edit: ponovo sam pročitao tekst i sad vidim da je mislio na Indijanca. Okej, okej.]


Ali za neaktivnost opravdanja nema: vračarska i doroćolska čaršija je toliko želela da Milo („previše je vladao“) ode, navodno iz demokratskih pobuda, pa iz legalističkih („crkva ima pravo na autonomiju“) i nagrdili su Mila na pasja kola jer je hteo od crkve da naplati porez. A kada se ispostavilo da su manastiri legla kriminala u kojima se jatakuje izvezenim pučistima, ćutali su. Ali su graknuli kada im je neko rekao da naši sugrađani frilenseri i programeri navodno ne plaćaju porez. I evo, Mila nema već koliko godina i – da li smo srećniji? Na kraju se ispostavilo da je sav onaj žar legalizmaam posledica toga što imaju (gle: staroudbašku!) tazbinu uCrnu Goru i neku vikendicu, koju sada opet mogu da iznajmljuju Maćedoncima i sirotiLJi koja još letuje na tom primorju. E pa puši kurac, Vaso, belosmećarska pičko; čudi me Filbi, ipak, jer on je obrazovan toliko i logičan da zna da se u litijama nije radilo o pravu SPC i otporu stvaranju Milove državne crkve već je to bilo rušenje vlade suverene i susedne zemlje. Amfilohije je to priznao u onoj izjavi koja je na sajtu Novosti bila 13 sati i posle obrisana da je nema...

Ja dakle ne videh ono što je Miroljub video, video sam samo da su otrovnim gasom ugušili Lokdžoua i kremirali ga u spalionici.


Film je prehajpovan. Kao što reče Čarlton Heston za Dodir zla – „Nije veliki film, ali je posut briljantnim parčićima...!“, tako ovaj film – poput kupusarskog postmodernističkog romana od 500, 700 i 1000 stranica, poput sveznadara -> ima mesta koja opčinjavaju. Na primer, igranka u srednjoj školi: kada vojaci prekinu tu žurku i navataju đake koji su poznavali Vilu Ferguson (Čejs Infiniti) – jasno se vidi ko je glavni: oni koji imaju moć, a ne mladost, ludost, poezija i umetnost. To je i Don Delilo genijalno pokazao u „Podzemlju“, koliko su umetnici bili naivni dok im iznad glava lete vojni avioni. Sila boga ne moli, pa zašto bi onda umetnost?! Ili kada minuciozno (metikulozno) opiše sirotinjku dušu, solidarnost i povezanost porodice i zajednice u borilačkom klubu Serhija Karlosa (del Toro), sa sve čarapicama i papučama, gledanjem televizora sa stolova pokrivenih mušemom, unučići, praunučići, dede, bake, ponjave, krpare, šerpe s domaćinskim jelima što se krčkaju, kako se pomoću štapa i kanapa živi časno, zakrpljeno ali čisto, i to je dato u kontrastu s naftaškim zamkovima u kojima se okuplja ekipa iz „Božićnih avanturista“, a te nacističke staramajke koje peku palačinke za unuke, sinove i muževe što drmaju svetom.

Revolucionarku, crnkinju Perfidiju, igra Tejana Tejlor i ona liči na mladu Dajanu Uorvik. Njena uloga je kratka i posle oko 50-ak minuta joj se gubi svaki trag jer je ili nestala ili je ubijena. Dušu dalo za neki sikvel. Ćerku Vilu, blokaderku, koja treba da bude ista ona, ali živa vatra, igra Čejs Infiniti. Negativca kao iz stripa, pukovnika Lokdžoua (simbol imena: pitbul kada ugrize, ne pušta!) simpatično je podložan sadomazohističkoj seksualnoj požudi, simpatično laže u lice one budže na preliminarnom intervjuu za prijem u „Božićne avanturiste“. A Toni Goldvin koji igra Virdžila Trokmortona, možda de fakto najmoćnijeg Avanturiste, mada nominalno ispod onog „Bajdena“ to jest Roja Mura ---> duhovita je referenca, jer on je igrao predsednika Ficdžeralda Granta u dugovečnoj seriji „Skandal“ Ronde Rajms i u kojoj se zaljubiška u crnu spin doktorku u tumačenju Keri Uošington. Pukovnik Lokdžou znači bezočno laže za svoje poreklo i laže u oči da se nije karao sa crnkinjom, a ispostavi se da joj je on napravio dete... Rasno se uprljao, ili – kako reče bajdenoliki Roj Mur – „uprljao je karu“:  Zato treba da bude eliminisan.

Finale filma je tragikomično, Lokdžou juri svoju ćerku koju želi da ubije jer je kopile i obrukaće ga i „više mu znači da bude član Partije nego da se druži sa nevaspitanom ćerkom“, ali i njega juri asasin da bi eliminisao remetilački faktor.

Erik Švajg igra Avantija, hitmena mekog srca, indijanskog porekla. On se jednim delom sažali nad devojčetom, a drugim delom se – možda, meni se čini – naljuti zbog rasističkog i potcenjivačkog odnosa poslodavaca i uzme mašinsku pušku i pobije ih sve, mada i on sam izgine.

Krv jeste voda, poručuje film, ako su ti glavni novac i moć, pre svega moć. Ali film poručuje i to da ideali bez oružja ne vrede mnogo. Za zbacivanje ubilačke vlade potrebna je oružana revolucija.

Herbert Stensil želi večno da živi. Imigranti se bore za život, jer onakva vlast, naftaška i rasistička, doslovno želi da pomlati i nižu srednju klasu a kamoli sirotinju, ili u najboljem slučaju da se ogradi zidovima. To je Poova „Maska crvene smrti“ što u distopiji pominjem u završnom poglavlju „Beograda za pokojnike“. Nema vremena za dokolicu, iako godine (vreme) umaraju, ili, naše ćelije stare i sve više želimo da se izležavamo na kauču uz pićence i sportske prenose (samo ne s našim komentatorima!) ili kvizove, mrzi nas da idemo u teretanu, pa čak i da razmotamo asuru i vežbamo jogu. Sanjarimo, maštamo. Ali deca, unuci – bato, to nas pomeri s mesta. Unuci donose smirenje, oni su svetlost na kraju tunela, deca su pak velika briga, ona dodatno umaraju i postare čoveka, i taman kada možeš da daneš dušom, ona počnu da se drogiraju i da te preziru i potreban ti je prevodilac da bi s njima komunciirao. A ni fala neće da kažu.

Šta je ovaj film doneo? Iznenađujuće se zajebavao s demokratsko-republikanskim narativom, Berni Sanders je jamačno prste oblizivao dok ga je gledao. Ali ništa više. Podsetio je na lenjost čoveka od 40+ leta. Znači bertolučijevski Tango a gavrasovska angažovanost u brehtovskom stilu. Karakteri su živopisni, izgledaju stvarno, uverljivo, ali ovo je u osnovi sapunska opera o tome ko je čiji roditelj. Fale tri potke bez koje umovanje o „ovom savremenom svetu koji ide u propast“ ne može biti kompletno. Scenario je ionako labavo zasnovan na Pinočeovom romanu, moglo se to dopisati. Na primer, umesto „indulging in jokes about codes“... Jeste duhovito, ali tanko, brate.

Hajpovana je mnogo oja Dikapriova uloga. On je ipak samo ponovio sebe iz „Bilo jednom u Holivudu“. Raznovrsniji i jači je bio u Istvudovom „Huveru“. Ko zna, možda mu je to bio vrhunac i već je ušao u godine kada je i DeNira zgrabio manirizam? Pen je možda odglumio svoj maksimum. Svi ostali su igrali kao kod Olivera Stouna u romansiranim biografijama – bili su točkići u mehanizmu koji je bio u rediteljevoj glavi, i bilo im je milo što su poslušni točkići.

Kompozitor iz Rejdioheda, jedne od najhajpovanijih daviteljskih grupâ nasvijet, u pojedinim delovima je klavirom evocirao atmosferu političkih trilera Koste Gavrasa, a u drugim delovima je njegova muzika delovala kičasto i kao nakalemljena. Ona deonica s jurnjavom na brdovitim drumovima ipak je bila supač. Montaža Endija Jirgensena bila je hirurška. Ali produkciono mi je film praznjikav, kao da je sniman u Bugarskoj a kostimi nabavljeni u spaljrnom buvljaku na Depou. Direktor fotografije Majkl Bauman je – valjda po instrukcijama reditelja – izvadio sav glamur i primamljivost iz slike, fotografija je kao sa projektora Super 8mm ali prikazana na vratima iz socijalističkih stanova, i veoma često su likovi snimani kroz staklo (izloga, automobilskih prozora, panoramskih prozora) i to se videlo, video se odraz kamermana videla se refleksija, videli su se oni svetlosni kružići, i film očigledno nije želeo da bude uesovski bombonjeričan, već kao u Predatoru na primer, da bude onako malo bledunjav. Uopšte nisam primetio te vista vižne, Imaks pretencioznosti, ton kao da je bio mono, jedino su bubnjevi u onoj deonici s jurnjavom automobila po valovitim brdima bili jasno na desnom zvučniku (nama desno, filmu levo) ali tome nisam video svrhu. Muzika je kao što rekoh uglavnom bila kao strano telo.

Šta Pinoče, ako je još živ, i ako nije u bajdenolikom stanju uma i tela – misli o uratku, e to bih voleo da znam.

Hepiend – što se tiče društvene situacije prikazane na filmu – može se očekivati za jedno dvadeset godina, pod uslovom da tada još bude bilo – vremena... Ko preživi – pričaće.

***

Da napomenem i to da se Takvud malko ofucao... Publika i dalje kasni. Seo sam u I red da me niko bi šutirao u naslon. Reklame iste.









Usrane komšije